Naišli smo na zgodnu kritiku osjećaja intelektualne nadmoći s kojom nositelji lijevih ideja obično prilaze svojim političkim protivnicima. Istina, podjela na lijeve i desne u Hrvatskoj nije ni izdaleka tako jednostavna kao na Zapadu, gdje su nacije i države odavno sazrele. U Hrvatskoj se podjela na lijeve i desne obično svodi na podjelu prema nacionalnom pitanju, što je zapravo podjela naslijeđena iz jugoslavenskih vremena. Tada su komunisti, kao napredni i avangardni dio društva, jel' da, promicali jugoslavenski unitarizam i integralizam, a nositelje nacionalnih ideja prozivali rigidnim desničarima. Danas je isti pristup nacionalnom pitanju u većoj ili manjoj mjeri svojstven svim hrvatskim strankama, jedino što je Beograd zamijenjen Bruxellesom.

Probajte samo javno reći da bi Hrvati trebali imati ista prava kao i Englezi ili da bi po pitanju razgraničenja na moru i gospodarskog pojasa za Hrvatsku trebala vrijediti ista pravila kao i za Francusku. Odmah će vas proglasiti zadrtim ekstremistom koji se protivi europskim integracijama, a jedino tko će vas nadalje objavljivati bit će „desničarski" portali poput Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. A to što mislite o standardnim pitanjima po kojima se ljevica i desnica na Zapadu razmimoilaze, i prema čemu se podjela na ljevicu i desnicu uopće formira, vaše kritičare ne će nimalo zanimati. Toliko smo kroz ovih dvadesetak godina samostalnosti napredovali prema europskim standardima i demokraciji...(mm)

Nenormalni ljudi

Jesu li ti bivši politički disidenti koji su proveli godine u komunističkim zatvorima odjednom postali "nenormalni"? Jesu li ti ljudi koji su pokazali ogromnu hrabrost u borbi protiv totalitarizma iznenada postali "glupi"? Jesu li se ti intelektualci, kojima se cijeli svijet divio, naprasno pretvorili u prodane duše i "sluge stranog kapitala"?

Ili je možda ipak odgovor u tome da bi neki naši zapjenjeni ljevičari trebali najprije duboko udahnuti zrak, zatim popiti tabletu za smirenje, a potom razmisliti o mogućnosti da je odluka o intervenciji u Iraku bila zapravo daleko kompleksnija nego što se to njima čini te da su stoga čak i ljudi takvog poštenja, ugleda i neupitnog moralnog statusa kao što su Havel i Michnik mogli zaključiti da je ta odluka bila ustvari zasnovana na dobrim razlozima? Ne, ne očekujem da ti ljevičari promijene mišljenje (to bi ipak bilo previše!), nego samo da ulože mentalni napor i pokušaju razumjeti argumente njihovih političkih neistomišljenika, a ne da ih smjesta proglase nenormalnima ili glupima.

Još jedan moron?

Tomić također tvrdi da je Sarah Palin, republikanska kandidatkinja za potpredsjednika na posljednjim američkim izborima, "glupa kao čekić". Budući da je Sarah Palin bila guvernerka Aljaske, razumno je pretpostaviti da su ljudi iz te savezne države, osjetivši njezinu vlast na vlastitoj koži, bili u boljem položaju ocijeniti njezine sposobnosti i inteligenciju nego jedan kolumnist Jutarnjeg lista. A oni su pak s rijetko zabilježenom većinom od iznad 80 posto ili čak 90 posto izražavali zadovoljstvo njezinim načinom upravljanja, tako da je ona među tadašnjim američkim guvernerima imala najveću podršku birača.

Ali čekajte, mora da je objašnjenje u tome da su ti ljudi glupi! Uostalom, nije li Aljaska glasala za Busha, i to čak dva puta, a da stvar bude gora, i s ogromnom većinom? Da, to je točno, ali istine radi moram izvijestiti da prema istraživanju koje je nedavno objavio časopis Intelligence, Aljaska ima viši kvocijent inteligencije od američkog prosjeka (a i od ogromne većine drugih zemalja u svijetu).

Zanimljiva je ta ljevičarska opsesija inteligencijom koja se, kad malo bolje pogledate, uglavnom svodi na inzistiranje da su oni sami jako pametni, a da su njihovi protivnici glupi. No, kad znanstvenici pokušaju empirijski utvrditi koliko razlike u inteligenciji stvarno utječu na razne socijalne fenomene i kad se dogodi (kao što se obično događa) da dođu do rezultata koji su u neskladu s ljevičarskim očekivanjima, oni mogu biti sigurni da će masovno biti optuživani za reakcionarnu političku ideologiju, rasizam i pseudo-znanost.

Ali kolika je zapravo relevantnost IQ-a u politici? Meni se čini da uspješan političar doista mora imati inteligenciju iznad određenog praga, ali nakon što je taj uvjet zadovoljen, i druge kvalitete počinju igrati važnu, a ponekad čak i važniju, ulogu. Netko s velikom sposobnošću organizacije, bogatim prethodnim iskustvom u upravljanju, spremnošću da okupi i sluša nepristrane eksperte iz raznih područja i realističnom vizijom političkih promjena može lako ispasti bolji predsjednik države od nekoga drugoga koji zaostaje u tim kvalitetama, a ima viši IQ.

Jesam li poremećen?

Osim toga, poznat je fenomen da intelektualci, usprkos tome što su visoko obrazovani i u pravilu vrlo inteligentni ljudi, mogu posebno biti podložni utjecaju totalitarnih ideologija i donositi katastrofalno loše političke prosudbe. Dakle, u političkom konfliktu uopće nije unaprijed jasno da će biti u pravu ona grupa koja ima više obrazovanih (a onda možda i inteligentnijih) ljudi. Sjećam se studentskih gibanja u Hrvatskoj prije četrdesetak godina. Na jednoj su strani bili desničari (tzv. nacionalisti) koji su velikim dijelom bili iz unutrašnjosti, i koje su često moglo prepoznati po hrvatskom grbu na ramenu, pjevanju domoljubnih pjesama, provincijalnom štihu, dijalektalnom govoru i općenito po tome što su bili, kako bi se na engleskom reklo, "a litle rough around the edges".

Dva primitivizma

S druge su strane bili ljevičari za koje se činilo da su bili filozofski i sociološki neusporedivo bolje potkovani i koji su svoje političke nazore preuzimali izravno ili neizravno od tadašnjih intelektualnih gurua ljevice. Među njihovim su autoritetima bili i domaći praksisovci, koji su se tada žalili (kojeg li apsurda!) da "marksizam kao ideologija nije previše prisutan u našem društvu" i koji su žudjeli za tim da preuzmu političko kormilo i pokažu nam pravi put u svoj komunistički raj na zemlji. Bio je tu i György Lukacs, koji je tvrdio da je i najgori socijalizam još uvijek bolji od najboljeg kapitalizma. A i Ernst Bloch, koji je u svojoj zreloj dobi branio Staljinove čistke i moskovske procese te nakon desetak godina provedenih u Sjedinjenim Državama odlučio otići u Istočnu Njemačku gdje je godinama iskazivao apsolutnu lojalnost tamošnjem odioznom komunističkom režimu.

Blochov smjer kretanja podsjeća na onaj vic u kojem neki čovjek u Istočnoj Njemačkoj dolazi psihijatru i kaže da se boji da je mentalno poremećen jer svake noći sanja kako pokušava prijeći preko Berlinskog zida. Nakon što se psihijatar blagonaklono nasmiješi i kaže mu da nema razloga za zabrinutost jer i svi drugi ljudi često imaju sličan san, čovjek odgovara: "Ali doktore, vi ne razumijete, ja sanjam da prelazim preko zida iz Zapadnog u Istočni Berlin!"

Premda su 1971. godine ljevičari pokazivali gotovo opipljivi prezir prema desničarima, između ostalog i zbog vrlo neimpresivnog popisa desničarskih ideoloških autoriteta (koji se manje-više svodio na Miku, Savku i Stjepana Radića), iz današnje perspektive, a napose nakon događaja s početka devedesetih, nema nikakve sumnje u to koja je od dviju strana tada prepoznala prave političke probleme i dala impuls za kasnije povijesne promjene. Možda su neki u tom desničarskom pokretu doista bili "glupi kao čekić", ali ipak možemo zahvaljivati Bogu što nismo završili u ljevičarskoj utopiji u koju su nas željeli odvući oni revolucionari čiju su inteligenciju simbolizirali srp i čekić.

Međutim, s obzirom na ljevičarsku represiju nakon hrvatskog proljeća neobično je danas čuti izjavu Vjerana Zuppe koji se žali da "otkad je krenula hrvatska država, on osjeća teror desnog primitivizma i političku vladavinu desnice". Nije li prije nastanka hrvatske države postojao jedan drugi, ljevičarski teror, i to teror u pravom smislu, s jednopartijskom ideološkom indoktrinacijom i dugogodišnjim zatvorskim kaznama za delikt mišljenja? Nije li čudno da nekim ljudima danas toliko smeta taj sadašnji, ponekad stvarno sirov, desni diskurs (koji je velikim dijelom rezultat demokratizacije javnog života), a da su mnogi od tih istih ljudi ranije desetljećima sasvim dobro podnosili lijevi primitivizam marksističkog bullshita koji je tada totalno zagušio duhovni prostor te monopolizirao obrazovanje, medije i politiku?

Čista tolerancija

Da, ali to je bio njihov primitivizam! I njega su oni očigledno mnogo lakše tolerirali (a nerijetko i aktivno podržavali), premda je iza njega stajala sila tadašnjeg državnog aparata, ili možda baš zbog toga.

Upravo su takvu selektivnu toleranciju ljevičari ponekad znali podići na razinu etičko-političkog načela. Na primjer, za razliku od intelektualno nesofisticiranih ljudi koji u svojoj naivnosti smatraju da treba biti tolerantan prema svim političkim stajalištima unutar političkog spektra, filozof Herbert Marcuse, glavni ideolog još uvijek glorificiranog šezdesetosmaškog pokreta, objašnjava da je to tzv. "čista" tolerancija koju treba odbaciti i zamijeniti istinskom ili "oslobađajućom" tolerancijom. Što je pak ta oslobađajuća tolerancija? Marcuseov odgovor nije mogao biti jasniji: "Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice".

Neven Sesardić
Jutarnji list