Istina i dobro

Izvrstan primjer provođenja ideološkog obrasca diktature relativizma objavljen je u Jutarnjem listu od 26. lipnja 2010. (Magazin, str. 66-67). Pišući o nekim novinskim izdanjima „budžetom ograničenih novinskih izdavača" Jutarnji je list posvetio nekoliko smušenih rečenica i Hrvatskom slovu objavljenih pod naslovom Vječno zabrinuti za Hrvate. Iz nepotpisanog teksta čitatelj o Hrvatskom slovu ne može steći objektivu istinu. Hrvatsko slovo nije „časopis". Autor(i) u istoj rečenici miješaju časopis i tjednik. Koji to časopis u Hrvatskoj izlazi tjedno? Hrvatsko slovo ima rubrike koje pokrivaju razne segmente kulture, o čemu čitatelj članka ne može saznati apsolutno ništa. Takvo je od 28. travnja 1995. kad je izišao prvi broj. A počelo je izlaziti iz potrebe suprotstavljanja relativizmu u kulturi, u politici i osobito u medijima, čiji se početci u Hrvatskoj pojavljuju još u doba kad je trećina hrvatskog teritorija bila pod velikosrpskom okupacijom. Kruna toga relativizma bila je sramna Praška rezolucija hrvatskih penovaca (1994.). Hrvatsko slovo bilo je i ostalo odgovor na tu i sve kasnije epizode dijela hrvatskih kulturno-političkih društvenih radnika, kao osviještenog i organiziranog dijela avangarde radničke klase, koja se tada konsolidirala nakon što im se komunizam urušio u se povlačeći sa sobom i neprežaljenu Jugoslaviju. Stoga ne čudi da je naš list u interpretaciji JL-a okarakteriziran kao „krajnje desničarsko koje je nerijetko u sukobu s civilizacijskim tekovinama".

Prividno je točan podatak da Hrvatsko slovo država vrjednuje jednako kao i Zarez i Vijenac. Nedostaje bitna informacija o tome da su Zarez i Vijenac dvotjednici. Istina je da je Hrvatsko slovo zakinuto u odnosu na rečena dva dvotjednika. Neupućeni čitatelj mogao bi svašta pomisliti jer Hrvatsko slovo pruža „zaštitu" Mili Pešordi, književniku, bivšem diplomati i zamjeniku glavnog urednika. A riječ je o tome da je upravo JL objavio klevetnički tekst zbog kojega je autor P. Matvejević pravomoćno osuđen zbog klevete. Istina je da Jutarnji list pruža „zaštitu" klevetniku, a Hrvatsko slovo žrtvi klevetnika. Tko je tu u sukobu s civilizacijskim tekovinama?

Hrvatsko slovo ne stigne pisati "pisma generalu Anti Gotovini", ali sustavno objavljuje tekstove koji pridonose istini o političkom Haaškom sudištu, domaćim serviserima relativiziranja istine i žrtvama haaške diktature relativizma u kojoj su istina i dobro izjednačeni s agresijom i zlom. Što bi tek čitatelj mogao pomisliti kad pročita u JL-u da Hrvatsko slovo ima svoje omiljene „mete"? Da smo snajperisti? Poput onih uključenih u velikosrpske akcije, koji su početkom devedesetih sijali paniku po hrvatskim gradovima i po Hrvatima kao omiljenim metama? Ako Hrvatsko slovo ukaže na objektivan problem, kao što je to u slučaju kad novine srpske nacionalne manjine sufinancirane iz hrvatskog proračuna promiču velikosrpsku politiku – a istodobno se provjerenim udrugama za očuvanje hrvatske baštine (Kajkavsko spravišče) uskraćuju sredstva za normalan rad, onda se to ne može svesti na „omiljene mete". Zar bi tjednik za kulturu, tretiran kao dvotjednik, trebao šutjeti o promašajima hrvatske kulturne politike?

Koji je cilj ekstremne ljevice u relativiziranju istine o Hrvatskom slovu? „Nikakvi apeli za ukidanjem sredstava državnog proračuna časopisu koji u jednom dijelu sadržaja sustavno krši zakone i Ustav ove države nisu urodili plodom". Jasno je da bi julovi društvenopolitički radnici i njihove gazde željeli uljepšati medijsku jednoumnu scenu tako da nestane i Hrvatskoga slova, ali da podmeću kako ono „sustavno krši zakone i Ustav", jest laž izvučena ispod razine civilizacijskih tekovina. Da živimo u komunizmu i Jugi, strpali bi nas u zatvor „do istrage vaše". Istina je da branimo hrvatske zakone od nasrtaja diktature relativizma i kulture smrti. Branimo i Ustav Republike Hrvatske.

S druge strane JL je protuzakonito objavio nepostojeći intervju s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske, pa zato, i ne samo zato, upozoravamo čitateljstvo da sve što o Hrvatskom slovu i slovu hrvatskom objavi uzmu s velikom dozom opreza, jer ih udaljuje od istine i uvlači u relativizam. Da je društvenopolitičkom radu JL-a do objektivne istine moglo je naručiti i proučiti uvezane tomove dosadašnja 792 broja (1-792), a potom istinito informirati čitatelje. Kako im nije do istine, pa i o Hrvatskome slovu, preostaje im ideološki relativizam, učinkovita zamjena za tvrdi marksizam i list Komunist. Relativizam, da podsjetimo, ne priznaje apsolutno važeće vrjednote, prije svih istinu i dobrotu. Baš za njih se na ovim stranicama zalažemo i zbog toga smo „omiljena meta" snagama koje su vječno zabrinute gubitkom komunizma i Jugoslavije.

Urednički komentar
Hrvatsko slovo