Glavni hrvatski problem

Najnovija zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni - kao i ona, još važnija i još stvarnija iza javne scene koja se mogu, zapravo i moraju, označiti kao tapkanje u mjestu dok bi trebalo iskoračiti - nameću sve više opravdane zabrinutosti, tjeskobe te zahtijevaju odlučnu promjenu.

Predstavnik opozicijskog SDP-a izjavio je u Hrvatskom saboru da »korupcija godišnje u Hrvatskoj odnese oko 12,5 milijarda kuna, a većina toga novca ukrade se upravo kroz javnu nabavu«, a predstavnici vladajućih na to su odgovorili da se nikako ne može znati o kolikoj je svoti riječ. Opozicija s pravom katkad pretjeruje, no ako se npr. uzme da je riječ o krađi samo polovine od navedene svote, i onda se mora konstatirati da je riječ o pravoj katastrofi za Hrvatsku. Naime, ako je takva krađa potrajala samo pet godina, onda je Hrvatska u samo pet godina opljačkana za oko 30 milijarda kuna, a samo za te novce moglo se riješiti nekoliko bitnih infrastrukturnih problema, npr. osiguravanje proizvodnje ekološke električne energije za više od sljedećih 30 godina, ili nešto slično. Što se sve tek moglo postići da nije bilo takve krađe, a mora se tome dodati još i druge, možda i još krupnije malverzacije i otuđenja nacionalnih dobara, može se samo nagađati, no sigurno je: današnja Hrvatska bitno bi drugačije stajala i kao država i kao ekonomija, a to znači da bi i kvaliteta življenja u Hrvatskoj bila na puno višem stupnju.

Polazeći od navedene konstatacije, a slični propusti i promašaji postoje i na drugim područjima društvenog života i djelovanja u suvremenoj Hrvatskoj, nužno se nameće pitanje odgovornosti za takvo stanje. Sasvim je jasno da najveća odgovornost leži na političarima i na političkim strankama, osobito parlamentarnim strankama, jer oni upravljaju državom, njezinim dobrima, njezinim proračunom kao i usmjeravanjem ukupnoga društvenog života. Očito je da je to upravljanje neprimjereno, neodgovorno, često nečasno i, može se opravdano reći, izdajničko uvijek u onoj mjeri u kojoj su grupni interesi važniji od općenacionalnih interesa. Teško je vjerovati, premda se ni to ne može apsolutno isključiti, da je takvo neadekvatno upravljanje smišljeni projekt, ali činjenica da se nagomilalo toliko negativnosti, promašaja, zloporaba jasno pokazuje da se s takvim ponašanjem politike i političara Hrvatsku kao državu i kao ekonomiju možda i nesvjesno gura u propast.

Otvoreno govoreći, Republika Hrvatska nastala je voljom hrvatskih građana izraženom na referendumu na kojem je 19. svibnja 1991. (nakon što se već dobrano zahuktala srpska pobuna) 93,24% od 83,56% građana koji su izišli na birališta dalo glas za samostalnu hrvatsku državu, pa ta iznimno velika većina obvezuje političare da učvršćuju Hrvatsku kao samostalnu državu. Oni koji nisu na spomenutom referendumu bili za samostalnu hrvatsku državu, kao i oni među hrvatskim građanima, pa i političarima, koji se danas ne slažu s postojanjem Republike Hrvatske, imaju pravo na svoje političko mišljenje i imaju pravo natjecati se za povjerenje na višestranačkim izborima, ali nemaju pravo rušiti Hrvatsku, bilo politički, bilo razaranjem hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, bilo razaranjem gospodarstva kao materijalne osnove hrvatske države i hrvatskoga društva - jer to je kazneno djelo izdaje.

Spomenuta velika većina hrvatskih građana koja je svojim glasom jasno izrazila želju za samostalnu hrvatsku državu nije ni u snu željela državu koja bi bila poligon za istjerivanje osobnih i grupnih interesa na štetu zajedničkoga dobra čitave nacije, već je željela i sanjala zrelu demokraciju, apsolutno poštivanje zakonitosti i ravnopravnost svih građana da mogu svojim poštenim radom izgraditi bolje uvjete života sebi i budućim naraštajima. Ta većina nije mogla ni sanjati da bi interesne skupine i umreženi moćnici u samostalnoj državi preuzeli kontrolu gotovo nad svim segmentima hrvatskoga društva, a političare, čak i političke stranke i medije koristili kao paravan na javnoj sceni. Sve je više pokazatelja da se upravo to dogodilo Republici Hrvatskoj te da zato uspostavljeni politički sustav ne predviđa nikakvu građansku kontrolu nad vladajućima, pa nije iznenađenje što čak polovina biračkoga tijela ne želi uopće sudjelovati na izborima koji su unaprijed tako postavljeni da ne mogu ništa bitno promijeniti.

U takvim okolnostima ipak ima izlaza jer u današnjem hrvatskom društvu sigurno već postoje ljudi koji su spremni stupiti na javnu scenu kao novi političari, apsolutno čiste prošlosti. Od njih se, naime, očekuje da ozdrave, ako je ikako moguće, postojeće korumpirane i nesposobne političke stranke ili da izgrade posve nove političke stranke. To je ostvarivo pod uvjetom da ti novi političari djeluju isključivo u skladu s univerzalnim etičkim načelima, najstrože poštujući sve pravne odredbe, kako domaćeg tako i međunarodnog prava, te djelujući isključivo demokratski i transparentno. Postojećim kontrolorima gotovo svih glavnih segmenata hrvatskoga društva moguće je efikasno i demokratski suprotstaviti se isključivo stvarnim demokratskim, etičnim i transparentnim postupanjem ljudi i političkih stranka koji su čisti, koje nije moguće ucijeniti niti potkupiti. I pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji bit će od velike pomoći upravo tim novim političarima jer će članstvo u EU-u, premda ne zbog hrvatskih interesa, zahtijevati od Hrvatske poštivanje zakonitosti i stvarnu pravu državu koja je sada uvelike onemogućena. Takvi novi političari, sasvim sigurno, uživat će povjerenje većine u hrvatskom društvu tako dugo dok ostanu čisti, etični, stvarno demokratski i transparentni.

Ivan Miklenić
Glas Koncila