Detalji

Objavljeno: 02. siječnja 2010.

Iz Vjesnika prenosimo redovitu tjednu kolumnu Silvane Oruč Ivoš u tri djela. Prvi obrađuje crvenilo koje bi po Josipoviću trebalo zavladati Hrvatskom ako on pobijedi na izborima, kao i prijetnje koje je uputio kritičarima njegove politike i odnosa prema Haagu. U drugom dijelu kolumne Silvana Oruč Ivoš osvrnula se na tužbu Republike Srbije protiv Hrvatske za genocid i Josipovićevu izjavu s tim u svezi. A mi podsjećamo na nedavnu misao pravnog stručnjaka i predsjedničkoga kandidata SDP-a po kojoj je hrvatska Tužba protiv Srbije nastala u trenutku kada Srbija "nije pokazivala volju da se ispune vrlo pravedni zahtjevi" ali da su kasnije napravljeni vidljivi pomaci. A kakvi, najbolje se vidi u Tužbi Srbije protiv Hrvatske - zar ne? Napokon, u trećem dijelu svoje kolumne Silvana Oruč Ivoš raspravlja povratak Dražena Budiše u politiku koji bi rado vidio koaliciju SDP-a i HDZ-a. Što se nas tiče, ako je to sve što je se smislilo ovih godina Budiši bi bilo bolje da se u politiku ne vraća - barem je on iz koalicije s SDP-om trebao izvući neke pouke.(mm)

Crveni vjetrić

Mogli bismo se i zabrinuti nakon što je SDP-ov kandidat Josipović najavio da će se nakon njegove pobjeda Hrvatska zacrvenjeti. Ta izjava može asocirati na svašta, pa i na neka vremena za koja mislimo da su prošlost. Još ozbiljnije razmjere poprima kad se stavi u kontekst onoga što je Ivo Josipović izrekao tijekom sučeljavanja na HTV-u 22. prosinca, prije održavanja prvog kruga predsjedničkih iz bora, kad je nakon što mu je spočitana netransparentna uloga u suradnji s haaškim tužiteljstvom, doslovno s malih ekrana zaprijetio da će kad postane predsjednik države, sjesti za vrat dijelu paraobavještajne hobotnice koja piše pamflete izmišljajući afere protiv njega. Ta njegova izjava ne samo da iskače iz imidža uglađenog mirnog i pristojnog profesora koji je Josipović prezentirao tijekom kampanje, nego je i poprilično zabrinjavajuća jer može ukazivati i na namjeru revanšizma. Jer mirni profesor najavljuje da će mimo Državnog odvjetništva i drugih institucija pravne države samoinicijativno proganjati one koji ga se drznu (ili koji su ga se drznuli) kritizirati?! Pogotovo u trenutku kad mu protukandidat ruši izbornu koncepciju javno nabrajajući afere i netransparentne slučajeve u koje je Josipović na neki način involviran, čime slogani o borbi za pravdu i borbi protiv korupcije postaju tek trik ili mrtvo slovo na papiru.

No, čak i kad ne bismo išli toliko daleko, izjava o sjedanju za vrat i Hrvatskoj koja će se, htjela ili ne, zacrvenjeti u najmanju je ruku neprimjerena i nekorektna. Ali i ukazuje na nešto vrlo ozbiljno. Da Josipović možda ipak ne želi biti predsjednik svih državljana bez obzira na to jesu li mu ili nisu dali povjerenje, predsjednik svih državljana bez obzira na politički svjetonazor kojem pripadaju. Štoviše, Josipović je izjavom o Hrvatskoj koja će se nakon njegova dolaska na Pantovčak zacrvenjeti, više nego itko potvrdio riječi svog protukandidata Milana Bandića da je daljinski upravljač nekog trećeg, odnosno stranačkog mu šefa Zorana Milanovića.

Tužba

Kao da je riječ o vijesti o kakvoj zanimljivosti koja ne zaslužuje veći komentar, domaći mediji ali i domaći političari prešli su preko informacije objavljene ovih dana, da je pravni tim Srbije završio rad na tužbi protiv Hrvatske za genocid nad Srbima tijekom sukoba 1991.-95. godine, te da će je predati Međunarodnom sudu pravde. Dakle, sudu pred kojim je prije deset godina pokrenut postupak kojim Hrvatska za genocid optužuje Srbiju i koji je taj sud prihvatio.

Srbija ide kontratužbom kojom se i Hrvatska tereti za isti zločin, a u njoj se tvrdi da su Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj početkom devedesetih godina bili žrtve genocida.

O velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku dosta je toga napisano, a postoje i mnogi dokumenti i tragovi. Ne samo u nenadoknadivim ljudskim gubicima, osobama koje su nakon rata ostali invalidi, uništenim kulturnim dobrima i cijelim gradovima, već i u činjenici da se Hrvatska branila na svom terenu. Pri tome je trpjela golema stradavanja i ljudske žrtve. Dovoljno se prisjetiti Vukovara u koji su srpske snage zajedno s vojskom JNA ušle pjevajući kako će biti mesa jer će klati Hrvate, tražeći od vođe zločinca Slobodana Miloševića da im donese i salatu. Iživljavajući se u Vukovaru su ubijali i mlado i staro, ranjenike i djecu, o čemu postoji brojna dokumentacija ali i snimke srbijanskih televizijskih postaja... U takvom kontekstu kad Srbiji ne ide u prilog ama baš ništa, jasno je da je kontraoptužba očajnički potez onih koji nemaju što izgubiti. No, nevjerojatna je mlaka reakcija s hrvatske strane. Tako Ivo Josipović, koji očekuje da će za desetak dana postati hrvatski predsjednik, prelazi preko te vijesti i tek utvrđuje da je to pravo Srbije. Takav stav nekoga tko planira zasjesti na Pantovčak, o važnom pitanju kao što je optužba protiv zemlje koju namjerava voditi, više je nego sramotan i pljuska svim hrvatskim građanima, posebice žrtvama. Josipović koji već zamišlja kako će na svoju inauguraciju pozvati srbijanskog predsjednika Borisa Tadića (koji, pak, kaže kako bi bilo dobro da Hrvatska nije podnosila tužbu), možda planira nešto drugo.

A možda je mlako reagirao jer mu godi podrška čelnika srpske udruge Veritas Save Štrbca, poznatog i po konstruiranju optužnica protiv hrvatskih branitelja i generala i koji je preko beogradskog tiska pozvao sve Srbe u Hrvatskoj da glasaju za Josipovića. Jer, kao što reče kandidat Josipović, svaki glas i svaka podrška mu je važna. U ovom slučaju, cilj očito opravdava sredstvo i to do te mjere da PravDA postaje nevažna.

Budiša

Nekadašnji čelnik HSLS-a Dražen Budiša opet se, po tko zna koji put, vratio u politiku. Nakon godina i godina političke mirovine, Budiša se vraća s idejom o velikoj koaliciji kao spasonosnom rješenju za Hrvatsku. I ne samo to. Osim što je udružio HDZ i SDP, nekadašnji čelnik HSLS-a podijelio je i čelne pozicije u Vladi. Doduše, pre-mijerka bi, zahvaljujući Budišinoj milosti, ostala Jadranka Kosor, no njezin bi zamjenik trebao biti čovjek prebogatog političkog iskustva - Zoran Milanović.

Da stvar bude ironičnija, ispada da to Budiša predlaže kako bi zapravo spasio HDZ da ostane na vlasti. Pa kaže: »Situacija u Hrvatskoj sada je takva da bi na prijevremenim izborima HDZ bio poražen. No, ne vidim da bi Hrvatska time izašla iz krize. Problemi su toliko teški da ih ne može riješiti jedna politička snaga. I danas, kao prije 20 godina, potrebno je objediniti sve snage i zato se zauzimam za formiranje velike koalicije sada i odmah, a ne za čekanje izbora, bili oni izvanredni ili redoviti«...

Dakako, nije priča o velikoj koaliciji Budišina ideja. Ta se priča dugo vrti, iz rukava je u određenim prigodama izvlače pojedinci i ona s vremena na vrijeme postaje više ili manje aktualna. Naravno, kao i u nekim drugim europskim zemljama, nije isključeno da određenog dana do nje zaista i dođe. No, zasigurno ne u trenutku kad to najavljuje Dražen Budiša.

Jer, Budišinim je političkim procjenama teže vjerovati. Riječ je, naime, o čovjeku koji ne samo da je postupcima koje je potezao uspio dovesti HSLS na marginu političke scene, već je srušio i vlastitu karizmu koju je do tada imao u narodu. Nakon prvih parlamentarnih izbora HSLS je bio druga politička stranka, a nakon izbora 2000. i odluke da uđe u koaliciju s SDP-om gdje je figurirao tek kao smokvin list, HSLS se srozao na najniže grane od osnutka. Tome je svakako pridonijela i odluka Dražena Budiše da se kandidira za predsjednika država iako je čak i političkim naivcima bilo jasno da ga veliki koalicijski partner u tome neće podržati, odnosno da će to učiniti samo deklarativno. Zato pomalo tragikomično zvuče današnje povratničke Budišine žalopojke o tome kako ima informacije da ga SDP na čelu s Ivicom Račanom nije istinski podržavao. U povratničkom intervjuu, tako Budiša s tvrdnjom da su neki njegovi suradnici (kao i on) imali informacije kako dio SDP-a bojkotira njegovu predsjedničku kampanju i izravno radi na promidžbi Stjepana Mesića, djeluje kao otkrivanje tople vode. Štoviše, Budiša tvrdi da su to radili Savez samostalnih sindikata Hrvatske koji je tada s vodstvom SDP-a bio u vrlo tijesnim odnosima. SSSH koji je vodio Damir Jurić, ističe Budiša, prenosio je svojim podružnicama širom Hrvatske sugestije vrha SDP-a da se glasuje za Mesića. I kaže, da deset godina poslije za sve to ima dokaze.

No, dokazi mu ne trebaju. Već tada je bilo jasno da su Budiša i HSLS poslužili SDP-u dajući mu toliko željeno uporište u tvrdnji da su i oni nacionalna i državotvorna stranka. Jer ako jedan Budiša ide u koaliciju s njima, zar treba više ikakva potvrda toj tezi. Koalicija je i Budiši i HSLS-u donijela samo mrcvarenje. Budiša je prelazio preko svega, a kada je i »progledao«, stranku mu je napustio dio eksponiranih ljudi. I tada je započelo urušavanje. Danas, povratničkim intervjuom Budiša kao da hoće sebi priskrbiti kakav-takav legitimitet i opravdati se za poteze kojima je srozao i sebe i stranku. Prekasno.

Silvana Oruč Ivoš
Vjesnik