Je li moguć zaokret?

S tom ocjenom o nužnosti stvarnoga zaokreta u ukupnom društveno-političkom životu Hrvatske slaže se većina hrvatskih građana, a ne slažu se samo oni kojima je dosadašnje i sadašnje krizno odnosno zapravo kaotično stanje idealno za ostvarivanje njihovih partikularnih interesa. Postoji, naime, svojevrsna nevidljiva hobotnica koja iznutra sputava normalan demokratski razvitak hrvatskoga društva, a to sputavanje ne preza ni pred dovođenjem u pitanje čak i zdravoga razuma. Nije riječ o onoj hobotnici o kojoj govore mediji misleći na korupcijske lance i veze (a što je najčešće umjesto u stvarnoj službi općega zajedničkoga dobra u službi politikantstva i zaštite političkih i inih interesa određenih skupina i pojedinaca), već je riječ o daleko opasnijem uvelike uspješnom nastojanju ostvarivanja nevidljive kontrole nad cjelokupnim hrvatskim društvom.

Ta hobotnica ima npr. svoje krakove u svim parlamentarnim strankama pa je zbog toga Hrvatska ostala bez stvarne opozicije. Umjesto da stranke koje ne participiraju u aktualnoj vlasti na državnoj razini stvore koncept i strategiju korjenitog zaokreta, one se samo bore za vlast, za položaje, za fotelje, za privilegije koje donosi sudjelovanje u državnoj vlasti, a da nisu sposobne ponuditi potrebne zaokrete. Snaga te hobotnice vidljiva je i po tome što najrazličitijim manipulacijama uspijeva uspavljivati i pasivizirati vrlo velik dio hrvatskoga društva te što, služeći se uz ostalo i smišljenim medijskim ignoriranjem i prešućivanjem, paralizira i marginalizira one neparlamentarne političke stranke i sve one nezavisne političare koji bi mogli ponuditi drugačiju viziju Hrvatske.

Ta hobotnica je na djelu i kad se hrvatsko društvo umjetno želi dijeliti s jedne strane na sinove i simpatizere partizana a s druge strane na sinove i simpatizere ustaša, kad se preko svake mjere napuhuju pojedine pojave koje su najčešće posljedica smišljene političke provokacije ili ograničenosti pojedinaca. Učinak te hobotnice je i pojava da se u današnjoj Hrvatskoj stavovi većine političara ne mogu smatrati vjerodostojnim, stvarnim i iskrenim, već su u funkciji političkih zakulisnih igara kojima se obmanjuje javnost. Među onima koji zastupaju stav da je potreban stvaran zaokret sigurno postoji razumijevanje samoga toga pojma »zaokret«, različito čak do potpune kontradiktornosti - i to je jedan od krakova te hobotnice.

Svi predsjednički kandidati u predugoj i medijski kao nikada dosada manipuliranoj predizbornoj kampanji jasno su se očitovali o potrebi zaokreta, no ni među njima ne postoji suglasnost u čemu bi se to trebao sastojati zaokret, štoviše i među njihovim poimanjima »zaokreta« razlikovanje ide do potpune suprotstavljenosti odnosno kontradiktornosti. Najveća Ahilova peta najveće većine predsjedničkih kandidata, a osobito onih medijski rangiranih u tobožnju prvu ligu, jest odnos prema univerzalnim vrijednostima bez kojih nije moguće izgraditi zdravo društvo, a koje još uvijek nisu na stvarnoj cijeni u stranačkim i političkim vodstvima. Naime, neiskrenost odnosno licemjerje koje su iskazali ulagujući se biračima u službi njihova zavaravanja i pridobivanja poprimala je na momente degutantne razmjere tako da mnoge njihove riječi doslovno ne znače baš ništa, osim što otkrivaju golemu potrebu za osobnim promaknućem odnosno njihov karijerizam. Bez istine kao univerzalne vrijednosti, bez iskrenih stavova o nužnosti dubinskih promjena, hrvatsko društvo, unatoč svim slatkorječivim ali u biti praznim retorikama, osuđeno je na daljnje poniranje i grcanje u svim mogućim krizama.

Rezultati prvoga izbornog kruga za predsjedničke izbore, sudeći po očitovanjima u predizbornoj kampanji i po njihovu ranijem djelovanju, ne daju baš utemeljenu veliku nadu da će baš budući predsjednik biti ona nužna poluga koja bi počela stvarati preduvjete za mogućnost stvarnoga zaokreta. Iznimno slab odaziv birača na prvi krug predsjedničkih izbora ponajprije otkriva do koje je mjere građanima nametnuto uvjerenje o njihovoj nemoći pred partitokracijom, političkim i inim moćnicima - što također otkriva vrlo snažan krak hobotnice. Baš zato što se tako snažno očitovala moć te skrivene hobotnice, 2010. godina morat će biti godina građanskog buđenja i nemirenja nezadovoljavajućim stanjem. U tom smislu zagrebački prosvjed i molitva hrvatskih branitelja na Štefanje pred katedralom veoma je snažna i važna poruka, ali i stvarni početak 2010. godine kao godine sazrijevanja za stvarni otpor nepodnošljivom vladanju zla i beznađa, nedopustivom strateškom lutanju i ponižavanju čitave hrvatske nacije.

Ivan Miklenić
Glas Koncila