Kome pogoduju promjene Ustava?

Za prihvaćanje ustavnih promjena dovoljno je 102 glasa saborskih zastupnika. Kako se potreba za ustavnim promjenama obrazlaže pripremama za članstvo u Europskoj uniji, te kako je većina saborskih zastupnika u Savezu za Europu, vrlo je vjerojatno da će Savez za Europu u Hrvatskom saboru skupiti dovoljan broj glasova za prihvaćanje ustavnih promjena. Zdrav razbor govori kako bi prethodni referendum bio odlična podloga prije eventualnih ustavnih promjena, jer se može dogoditi da Ustav prilagodimo članstvu u EU, a rezultat referenduma bude suprotan od prihvaćanja ulaska u EU. Koliko je poznato Bruxelles od nijedne članice ili države kandidatkinje za ulazak u EU nije tražio ustavne promjene. Hrvatska i bez najavljenih promjena Ustava može postati članicom EU. Ako nije u pitanju vanjski pritisak, čiju to domaću zadaću rješavamo promjenom Ustava? Je li promjena Ustava inicirana samo zbog strančarskih razloga, ili je riječ o promjeni temeljne paradigme nacionalne države?

Ako se promjene Ustava donose zbog članstva u EU, onda je nejasno tko to od vanjskih čimbenika sili Hrvatsku da u izvorišne osnove Ustava ugura, recimo, još dvije nacionalne manjine – kako to predlaže pozicija, odnosno sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj – što predlaže oporba. Pozicija predlaže da se u Ustav ugrade slovenska i bošnjačka nacionalna manjina, dok oporba smatra da je preambula Ustava zapravo upisnik nacionalnih manjina nalik onom Poljoprivrednom upisniku temeljem kojega se određuju poticaji. Pritom se ni jedni ni drugi ne pozivaju na slične primjere u članicama EU. A kako bi se i mogli, kad takvo što nigdje ne postoji. U Sloveniji prema popisu iz 2002. službeno živi nešto više od 35.000 Hrvata, iako je taj broj u realnom vremenu najmanje duplo veći. Tamošnji Hrvati nemaju status nacionalne manjine, niti su navedeni u slovenskom ustavu. U Hrvatskoj živi nešto više od 13.000 Slovenaca.

Čini se da je motiv Saveza za Europu u tome da računaju na saborske glasove predstavnika nacionalnih manjina budući da će svaka navedena nacionalna manjina u Ustavu RH prema Prijedlogu izmjena dobiti pravo na saborskog zastupnika. Iz toga nije teško zaključiti kako je ovdje riječ o strančarskoj matematici i jačanju pozicija u Saboru, a ne o motivima temeljnih nacionalnih interesa koje Ustav treba definirati, promicati i štititi. Uvođenje pak „Bošnjaka“ u Ustav (nije jasno je li paralelno riječ o ukidanju muslimana iz Ustava ili će u njemu ostati i Titovi Muslimani i Bošnjaci/muslimani, te spadaju li u tu manjinu Hrvati i Srbi podrijetlom iz BiH), čini se još više neracionalnim, jer ona izravno slabi poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini, a ima i možebitnu posljedicu da u budućnosti Bošnjaci/muslimani poput Srba mogu tražiti status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj.

Neke predložene izmjene Ustava pod krinkom eurointegracija zazivaju jače balkansko pozicioniranje Hrvatske, ne samo kad je riječ o pitanju nacionalnih manjina, jer se izgleda računa i s mogućnošću da Hrvatska bude najprije pridružena Zapadnom Balkanu, a onda, eventualno, zajedno s njim i kao dio njega, bude pridružena EU. U tom pogledu zanimljivo je kako je predložena mogućnost izručenja hrvatskih građana drugim državama, zatim diskriminatorni prijedlog ukidanja prava biračkog glasa Hrvatima izvan Hrvatske, a osobito je neugodan prijedlog po kojemu bi se, kad se sve oduzme i zbroji, udruživanje Hrvatske moglo sprovesti uz pomoć 102 glasa saborskih zastupnika i 20 posto biračkoga tijela (izmjene referendumskih propozicija). Tu je i čudnovati prijedlog o nezastarivosti kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije.

Kad već ZAVNOH ostaje u preambuli Ustava, onda kriminal počinjen „uime naroda“, tijekom nacionalizacije, kolholizacije, prisilnog zadrugarstva i udruženog rada, treba ući među nezastarivi kriminal. Ovako pak poruka je strašna: U komunizmu, dragi Hrvati, nije bilo kriminala, on vam je u temelju obnove hrvatske države. Nadalje, nijedna se moderna i uspješna država ne odriče svojih sunarodnjaka u svijetu. Zašto Hrvatska mora biti izuzetak? Zato jer je hrvatsko izvandomovinstvo opredijeljeno nacionalno a ne balkanski, i zato jer je ovdje prihvaćeno dužničko ropstvo umjesto uspješnosti. Hrvatski branitelji sigurno ne će pozdraviti mogućnost, bili oni „znani ili neznani“, da budu izručeni, recimo, Srbiji, Republici srpskoj ili Federaciji BiH. Ili, tko može biti zadovoljan mogućnošću da manjina može odlučiti o udruživanju Hrvatske u Eu ili u Zapadni Balkan? Jedino ona manjina koju je spominjao Prvi Predsjednik, koja se nikad nije pomirila s uspostavom slobodne i samostalne Hrvatske. Zbog nje i njihovih vanjskih sponzora ugrađen je članak 141 Ustava. U kojoj se mjeri usklađuju promjene Ustava prema njihovim političkim ciljevima i ukupnom im udjelu u biračkom tijelu, poštovani čitatelji, procijenite sami. Podsjećam kako je upućena „građanska“ inicijativa za ukidanje članka 141 Ustava Republike Hrvatske.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo