Žicari

Jedan legendarni zagrebački beskućnik već godinama luta gradom i prepričava slučajnim prolaznicima svoje dogodovštine. Njegovo je tržišno komuniciranje dijametralno suprotno bajkovitim marketinškim sloganima multinacionalnih korporacija i utopijskim predizbornim političkim obećanjima naših predsjedničkih kandidata - važno je dočepati se Pantovčaka. Zna se, i on i oni od nas očekuju naše povjerenje i naš novac. U čemu je ipak razlika između marketinških obećanja kloniranih likova u sivim odijelima i elokventnog uličnog „carinika“ novog doba koji stalno kreira nove razloge za spuštanje carinske rampe i naplatu carinske tarife pod geslom: Kol'ko punih vrećica, tol'ko više kunica? Razlika je sasvim sigurno u vještini kreiranja njihovih tržišnih nastupa i prodajnih poruka. Uzmimo za primjer nesvakidašnji nastup našeg uličnog carinika prilagodljivog svim situacijama. Kada njegove mudre rendgenske oči na nečijoj vrećici za kupnju ugledaju neki poznati brand, na primjer krokodila, „carinska tarifa“ u tom trenutku naglo poraste.

Taj samozvani sveprisutni ulični carinik, umjesto bajki, popusta i darova koje nam u zamjenu za našu naklonost obično dijele prodavači proizvoda i usluga, on dobro znanim prolaznicima – redovitim platišama njegovih carinskih pristojbi, za vjernost daruje pokoju smiješnu zgodu i Božji blagoslov. U protivnom, ako mu ne udijelimo baš ništa i ne udovoljimo njegovim zahtjevima, obećava nam da će taj naš dug naplatiti već pri našem sljedećem prolazu kroz njegovu carinsku zonu. Nedavno je taj svima znani ulični carinik (žicar), upitan od jednoga čovjeka što će učiniti ako jednoga dana zbog njegovih nedopuštenih carinskih vještina završi u zatvoru, u šali rekao: „Kada bi me barem primili u zatvor, to bi za mene bio pravi raj. Imao bih odličan smještaj, hranu, redovitu higijenu, pristup internetu, prigodu za rad, obrazovanje, učenje stranih jezika i bavljenje slobodnim aktivnostima koje bi mi pomogle da se osjećam zdravijom i društveno korisnijom osobom.“ Zato naši ulični žicari mole Boga da ih netko ulovi na djelu i odvede na sigurno kako bi lakše preživjeli. Ali, na njihovu žalost, policije niotkud.

Čovjek se s pravom pita: Kakvo je to društvo u kojem su životni uvjeti zatvorskog sustava, ako je vjerovati nekim pričama, bolji od životnih uvjeta slobodnog i poštenog svijeta? Lepeza poslova koje zatvorenici navodno obnašaju u zatvorima doista je široka, tako da svatko od njih može pronaći sebe u svom preodgajanju. Uzimajući u obzir sve to, ne trebaju nas čuditi priče samozvanog nam carinika koji žudi za danom kada će ga netko napokon primiti u zatvor. Čuvši za tu njegovu želju da se što prije s hladnog pločnika preseli u buksu koju je, kako sam kaže, nekim svojim nečasnim radnjama već odavno zaslužio, jedna mu je gospođa na to rekla: „Ma Vi se sigurno, gospon Joža, samo šalite. Da ste stvarno nešto ozbiljno skrivili, ne biste i dalje slobodno carinarili po našem kvartu.“ On se na to samo zagonetno nasmiješio i nastavio prokušanim metodama vještog pregovarača izvlačiti novac iz njezinih džepova te je toj dragoj gospođi kao jednoj od svojih stalnih sponzora dobacio: „Šalim se, ali i govorim istinu. Mislite si Vi, draga moja gospođo Micika što god hoćete… Nego, prijeđimo mi na konkretnije teme. Vidim da se danas dobro kupovalo. Nadam se da ni ja ne ću loše proći.“ Gospođa Micika mu je na to ljubazno uzvratila: „Ma, išla sam samo kupiti nešto špeceraja.“ Na što će naš majstor: „Eeee, vidim da me s jedne od Vaših vrećica gleda jedan krasan krokodilček. Znate da mi šuškanje vrećica znatno izoštrava vid. Kaj da Vam velim, danas sam dobre volje pa Vas molim da ovaj put Vi sami odredite visinu carine.“

Naime, pojašnjenja radi, sve prolaznike koji Jožu i jednom okrznu pogledom i posegnu u džep kako bi platili miran prolaz kroz njegovu zonu, on već pomalo i osobno poznaje i pretvara ih u svoje stalne mustere kojih se nikada više ne odriče. Ako mu jednom daš koju kunu, a drugi puta ne, bolje ti je da ne prolaziš kroz zonu njegova djelovanja, govore svi koji su imali sreću upoznati ga. Naša draga gospođa Micika je tako, očito u želji da što prije obavi svoje carinske obveze i pođe dalje, posegnula u svoju torbicu ne želeći ga razočarati, izvadila iz nje deset kuna i pružila mu ih je, sretna što je platila svoj tjedni prolaz kroz njegov kadar… „Kako to“, iznenađeno će on, „zar danas samo deset kuna? Nisam baš zadovoljan. Prošli put je bilo dvadeset.“, dobacio joj je i, ugledavši u blizini novu žrtvu, odjurio joj je brže bolje u susret, niti ne pozdravivši gospođu Miciku. Bila Jožina životna priča istinita ili ne, očito je da smo stigli do toga da ulični žicari više nego ikada prije, danas mirne prolaznike stalno uznemiravaju i love u svoje zamke svim raspoloživim metodama. Sudeći po njihovim čestim medijskim nastupima (love se samo male ribice), mogli bismo zaključiti da je geslo sitnih lopova prestalo biti: Zdrpi i zbriši. Sada njihov slogan glasi: Zdrpi i nasmij se kameri koja te snima kako bi sutra osvanuo na naslovnicama dnevnog i revijalnog tiska, postao slavan, a možda, ako si sretne ruke, i dobio za nagradu nekoliko godina lagodnog zatvorskog života. Otimačina se vrši i s vrha i s dna piramide, svi topovi i sva artiljerija usmjereni su na nedužne i svima nešto dužne potrošače sa sve manjom potrošačkom moći, pa se svi oni ljudi od kojih se još uvijek ima što oteti, s pravom pitaju: „Je li ovo doista društvo snova?“ Naravno da jest, ali nitko do sada nije postavio ključno pitanje: čijih smo to snova svi mi dio i kada će nas netko konačno probuditi?

Elia Patricia Pekica-Pagon
Hrvatsko slovo