Negacionizam jučer i danas

Evo nekoliko točaka lenjinističko-staljinističkog totalitarizma koje se primjenjuju po preuzimanju vlasti, a koje su hrvatski komunisti vjerno preslikali i primijenili godine 1945.: Prvo, brzo i temeljito uništiti političkog suparnika kako bi Partija ostala jedini politički čimbenik. Drugo, uništiti moguće protivnike, dakle, stranke, vojsku, kulturalne ustanove, školstvo, Crkvu, medije. Treće, uništiti ukupnu stvarnost, primjerice, selo i seljaka, obitelj, građanski sloj, jezik. Četvrto, uvesti totalnu kontrolu i nadzor nad svakim pojedincem – a budući da je cilj stvoriti novoga čovjeka – onda svaku osobu treba ugurati u nove uvjete predviđene za preodgoj. Peto, ukloniti prikrivene neprijatelje iz same Partije, da bi na kraju ostao samo Veliki Vođa (Staljin, Tito, Castro…).

U posljednje se vrijeme uglavnom svi slobodnomisleći slažu da živimo u neznatno promijenjenim komunističkim okolnostima. Kako je do toga došlo? Političkog se protivnika sada ne uništava fizički, primjenjuju se drukčije metode (cilj je isti!) o čemu zorno govore primijenjene metode nad hrvatskim braniteljima i istinskim demokratima, jame iz 1945. nisu više in. Više se ne likvidira ni moguće protivnike, njih se jednostavno uklanja sa svih pozicija s kojih mogu nešto javno kazati, što dalje od središta odlučivanja i utjecaja na društvenu zbilju. Nadalje, seljaku je i danas teško kao i u komunizmu s tom razlikom što je najprije navučen na skupe kredite za mehanizaciju i formiranje farme, a onda mu je otkupna cijena proizvoda srezala san o obiteljskoj farmi i vratila ga na početnu, komunističku, poziciju. Građanski sloj također grca u kreditima, a onaj tko je dužan nije slobodan. Hrvatski jezik? Ako ga više ne mogu nazvati srpskim, neka u jezičnom prostoru vlada što veći kaos. Kontrola i nadzor? U tvornicama već imamo ugrađene kamere za zaposlene koje prate što se događa u oazi kapitala čak i u wc-u. Postoje i drugi načini za preodgoj, primjenjuju se od vrtića, preko škola i obrazovnih ustanova, tiskanih i elektronskih medija, i tako dalje – jer i danas treba od čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju napraviti plagijat – objekt bez savjesti umjesto subjekta sa savješću. Pa i iz partija, da ne velim stranaka, nestaju nepodobne slobodnomisleće osobe. Tako je "središnja nacionalna stranka" postala središnja klijentelistička udruga, socijaldemokracija prevedena je u protezu CK SKH, a u pravaša ostao je samo vođa. Tako smo dobili umjesto kvalitetnoga višestranačja nekvalitetnu partitokraciju. A s njom se protegnula i 150 godina duga hrvatska nagodbenjačka politika, nakratko prekinuta u razdoblju demokratske demokracije (1990. – 2000.).

I dok je tako kako jest Izjava Iustitie et pax O negacionizmu, objavljena o 20. obljetnici pada Berlinskog zida, stoji i do daljnjega će stajati od svojega prvog do zadnjeg slova. Negacionizam u kojemu smo se zatekli posljedica je invalidne demokracije i instaliranih preoblikovanih proteza totalitarnoga komunističkog režima. Danas se opet ideološki raspravlja o ustašama i partizanima, premda je stvar s državotvornih pozicija jasna: Ustaše su 1945. izgubile hrvatsku državu, a partizani (komunisti) je nisu izborili od 1945. sve do kraja svoje vladavine. Preostali su zločini koje treba na isti objektivan način valorizirati kod jednih i kod drugih. Prevladavajućem negacionizmu upravo ta istina smeta i to ponajprije zato jer se pomoću jednostrano interpretiranih zločina (često začinjenih mitovima i krivotvorinama) nastojalo, i danas se nastoji, u Hrvata zatrti svaku pomisao na vlastitu državnu samostalnost i neovisnost.

Hrvatima je potrebno prilično dugo prije negoli otvore oči i izađu iz različitih oblika negacionizama. Primjerice, Hrvatima je trebalo deset godina, od 1918. do 1928. i ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, da otvore oči i shvate kako im je prva Jugoslavija nepopravljivi neprijatelj. Možemo reći da ubojstvo Stjepana Radića predstavlja smrt prve Jugoslavije. Druga je pak umrla u očima Hrvata sa suđenjem nadbiskupu Alojziju Stepincu, samo se njezino umiranje protegnulo na dodatnih nekoliko desetljeća zahvaljujući onih pet točaka s početka teksta.

I sad se postavlja pitanje – koji će paradigmatični događaj otvoriti oči suvremenim Hrvatima kako bi odlučno zatražili od demokratskih legitimiteta izlazak iz današnjeg negacionizma. Hoće li to biti ulazak ili neulazak u EU, referendum o Sporazumu o arbitraži između Hrvatske i Slovenije, predstojeći predsjednički izbori, presuda Haaškog suda hrvatskim generalima, ili nešto treće?

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo