Nevidljivi zidovi

U vrijeme pada Berlinskog zida ljudi su sa zanosom sanjali bolji svijet, slobodu i demokraciju. No, umjesto boljeg svijeta i prave slobode doživjeli smo brutalnu realnost kapitalizma i izgradnju niza novih nepravdi i nevidljivih ograda. Umjesto slobode, doživjeli smo nove cenzure - nova ograničenja slobodne misli. Kakva je to sloboda koja se odvija pod budnim očima kapitala koji određuje svima nama tko će od nas zadržati svoj posao i tko će od nas ostati bez njega? Sloboda je danas povlastica jedino zviždača – odnosno svih onih izvjestitelja koji su se do sada već odvažili testirati slobodu „liberalne kapitalističke demokracije“ i upozoriti na nepravilnosti društva u kojem živimo, dobivši za svoju smjelost i dobronamjernost otkaze sa svojih radnih mjesta. Eto što znači sloboda u današnje vrijeme. Da, ona postoji, tko može reći da ne postoji? Kapitalizam nam ju je dao i onemogućio svaku daljnju kritiku o nepostojanju slobode. Ali, ona postoji samo onda kada čovjek više nema što izgubiti, kada goloruk, bez posla i bilo kakve budućnosti uzima sprej u ruke i ispisuje poruke slobode u obliku grafita po zidovima naših pročelja, po pothodnicima, po sredstvima javnog prijevoza ili se iživljava po virtualnim zidovima www-a.

Mogli bismo reći da je sloboda na početku 21. stoljeća ideologija otpisanih i s tržišta rada izbačenih i institucionalno izbrisanih ljudi. Upozoravajući na društvenu neodgovornost „društveno odgovornih“ i na političku nekorektnost „politički korektnih“ ljudi i institucija, koketiramo sa slobodom javne misli. No, svi znamo da nitko od nas nije u potpunosti slobodan. Urednici medija primorani su cenzurirati tekstove pojedinih autora koji se kritički osvrću na oglašivače. Sasvim je prirodno očekivati da ti oglašivač otkaže suradnju nakon što se netko u tvom mediju kritički osvrne na njega ili njegovo djelovanje. Jer, oglašivači ne vole kritiku, oni jedino vole da ih se hvali. Objava bilo kakve kritike oglašivača, značio bi gubitak posla za sve ljude koji surađuju u pojedinom mediju te s vremenom najvjerojatnije i gašenje tog medija što sigurno nije nikome u interesu. Nije li to svojevrsni monopol? Naravno da jest, ali se nitko ne usudi to eksplicitno priznati. Danas novinari jedino mogu uvijeno priznati da kao redakcija primaju pregršt tekstova koji se kritički obrušavaju na ponašanje velikih moćnika, ali su ih redakcije primorane ne objaviti. Niti jedan medij ne će se upustiti u tu avanturu, jer ne želi riskirati i poigravati se s radnim mjestima svojih ljudi i životima njihovih obitelji. Kapitalisti se, dakle, jednostavno ne mogu kritizirati. U njihovim je rukama i novac i moć. [to veći broj ljudi ovisi o njihovu novcu, to će ih manji broj ljudi moći kritizirati. Moć političara manja je od moći gospodarstvenika, jer političare se (samo prividno) može kritizirati, ako nisi na bilo koji način ovisan o proračunskom novcu.

Mi se kroz suze prisjećamo pada Berlinskog zida i razmatramo taj bolji svijet koji nas je zapljusnuo njegovim padom. Prisjećamo se slobode i demokracije koju smo sanjali. No, umjesto vladavine naroda i prave slobode, na vrata nam je pokucao kapital – najveći vladar od svih vladara i najstrašniji graditelj svih možda oku nevidljivih, ali vrlo neprobojnih interesnih zidova. Berlinski zid danas, nakon dvadeset godina, metafora je rušenja jednog represivnog sustava u svrhu izgradnje novog represivnog sustava, ništa ni manje ni više od toga. Zato nam se i ta proslava pada Berlinskog zida čini kao jedna velika predstava za svjetsku političku elitu, jer nitko nas više ne može uvjeriti da je svijet nakon njegova pada postao bolji. Naprotiv. Neprijatelj nam više ne dolazi izvana, on više ne prebiva negdje iza neke granice, bodljikave žice ili zida, već je svuda oko nas, na svakom koraku i svačijem novčaniku. On se zove novac. Ako ga čovjek ima, ograđen je zidinama sigurnosti i nedostupnosti, a kada ga nema, oko njega su zidovi isključenosti i nesigurnosti. Živimo od jedne do druge nesigurnosti, od jednog do drugog rizika. Sve je lutrija.

Primorani smo na tržišno natjecanje u svim segmentima života i poslovanja, a da nas nitko nije pitao želimo li se uopće s nekim natjecati? Ništa nije sigurno i stalno. Ničija imovina nije sveta. Ničiji položaj nije siguran. Čovjek koji je dobio novi posao uzima stambeni kredit i auto na leasing te počinje graditi umjetnu kvalitetu svoga života ulazeći u dužničko ropstvo. No, čim pri prvoj krizi i prvom valu otpuštanja radnika natrag na tržište (ne)rada, ostane bez posla, doći će kući i otvoriti svoj poštanski sandučić iz kojeg će ispadati računi koje ne će moći platiti. Slegnut će ramenima i znati da će ovršnim zakonom vrlo brzo završiti na ulici, bez krova nad glavom, bez kune u džepu i bez četiri kotača svog limenog na leasing kupljenog ljubimca kojim se do jučer vozio od svoga stana na kredit do svojeg „društveno odgovornog“ radnog mjesta. Vrlo je vjerojatno da će se nakon upoznavanja sa svim „čarima“ prevrtljivog brutalnog kapitalizma kojeg je do jučer i sam hvalio, na njega obrušiti najgorim kritikama i osudama te da će se preko noći i sam pretvoriti od dojučer politički korektnog i podobnog u politički nekorektnog i nepodobnog pojedinca koji zviždačkim porukama obasipa virtualne i stvarne zidove naših gradova i sela. Ali, tko bi mu vjerovao? Tko vjeruje toj tužnoj slobodi čovjeka koji je izgubio sve što se može izgubiti? Koji je nesretan u toj slobodi, u iščekivanju novog sretnog dužničkog ropstva.

Elia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo