Protuustavni manevri 

Kada je Franjo Tuđman govorio da neki svjetski čimbenici nisu odustali od obnavljanja Jugoslavije, njegovi su ga protivnici proglašavali paranoikom. Podrugivali su se njegovu tobože staromodnom shvaćanju politike.

No Tuđman je znao o čemu govori. Zato Ustav RH (čl. 141., st. 2.) zabranjuje „pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”.

Unatoč ustavnoj zabrani, ni punu godinu nakon Tuđmanove smrti, u Zagrebu je 24. studenoga 2000. održan Zapadnobalkanski summit EU. Nova je vlast taj skup lažno predstavila kao „Zagrebački sastanak na vrhu“ i uzveličala ga u medijima kao svoj golemi vanjskopolitički uspjeh.

Stjepan Mesić i Ivica Račan na tom su sastanku zajedno s predsjednicima država i vlada Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije preuzeli obvezu da će “između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova” i da će ih ugraditi “u sporazume o stabilizaciji i pridruživanju kako se oni budu sklapali s Europskom unijom”.

Vlada Ive Sanadera od 2004. marljivo izvršava Mesićeve i Račanove obveze. Potkraj prošle godine (19. prosinca 2006.) ona je u Bukureštu potpisala zapadnobalkanski sporazum o slobodnoj trgovini s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Moldavijom, Crnom Gorom, Srbijom i civilnim upraviteljem UN na Kosovu. Sporazum je lažno predstavila kao Novu CEFTA-u (Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine). U međuvremenu je pripremila političku institucionalizaciju Nove CEFTA-e, koja će se, kako najavljuju diplomatski izvori, do kraja godine preimenovati u SEEFTA-u (Jugoistočnoeuropsko područje slobodne trgovine).

Sanader dakle oponaša stvaranje Europske unije: najprije gospodarska, a zatim politička integracija.

I pri tomu se ne obzire na Ustav RH. Po Ustavu (čl. 141., st. 3. i 4.) o udruživanju u saveze s drugim državama prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, a konačna se odluka donosi na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.

Kako sada stvari stoje, velika većina hrvatskih građana protivi se ulasku Hrvatske u integracije (Zapadni Balkan, Europska unija, NATO), a transnacionalni Savez za Zapadni Balkan, koji se lažno predstavlja kao “Savez za Europu”, spreman je, po Sanaderovim izjavama, “platiti svaku cijenu” za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.

Pred političkim su elitama dakle dvije zaprjeke: Ustav RH i politička volja hrvatskih građana. No njima su one mačji kašalj. Savez za Zapadni Balkan problem će jednostavno riješiti: Ili će, kao i dosad, kršiti Ustav ili će jednostavno promjenom njegova članka 141. “zakonito” isključiti volju građana iz odlučivanja o udruživanju Hrvatske u saveze s drugim državama.

Znakovit je u tom kontekstu zahtjev ministra Dragana Primorca za hitnu promjenu Ustava zbog uvođenja obveznog srednjoškolskog obrazovanja i njegov hitni odustanak od tog zahtjeva.

Zahtjev i odustanak od zahtjeva pokazuju s jedne strane da je razlog za hitnu promjenu Ustava bio samo izlika za pokretanje ustavnih promjena kako bi se izmjenom članka o udruživanju uklonile zaprjeke za stvaranje Treće Jugoslavije pod imenom Zapadnoga Balkana, a s druge strane da Savez za Zapadni Balkan još nije konačno odlučio hoće li - provodeći svoju protuustavnu politiku - nastaviti kršiti Ustav ili će promjenom njegova članka o udruživanju svojoj protuustavnoj djelatnosti naknadno priskrbiti ustavnopravni okvir.

portal Hrvatskog bloka

{mxc}