Akademik Dubravko Jelčić - Na izborima vratiti Hrvatsku Hrvatskoj

Ponedjeljak, 2. studenoga

Dušni dan. Kako je ono pisao Dobriša: "...pamtim / sve više mrtvih prijatelja". Zbog njih sam htio i danas otići na Mirogoj, nastaviti jučerašnji doživljaj i jučerašnja razmišljanja, biti sam s onima koji su mi dali život i onima koji su bili dio moga života i koji to još uvijek jesu i bit će dok bude mene. Jučer je bilo vrlo prometno, imao sam dojam da nikada nije bilo toliko svijeta i nisam se mogao osamiti i sabrati koliko sam želio, a osjećam i sad silnu potrebu za tim. Potrebna mi je ta osamljenost, jer samo osamljen osjećam stvarnu prisnost s njima. Oni su jedina nit koja povezuje moj život u koherentnu cjelinu. Ali nisam otišao, otići ću sljedećeg ponedjeljka. Svi drugi dani u predstojećem tjednu su mi ispunjeni drugim planovima, a danas sam, suprotno svim svojim običajima, cijeli dan proveo gledajući do večernjih sati izravni TV prijenos saborske rasprave o sporazumu sa Slovenijom. Slušam i ne mogu vjerovati da čujem ono što čujem. Toliko riječi, toliko replika koje ništa važno ne dodaju i toliko ispravaka koji ništa bitno ne ispravljaju, a ono bitno ostaje netaknuto: da po ne znam koji put u zadnjih desetak godina pristajemo na ucjene, kao servilni sluge. Loše sluge gorih gospodara.

Kao da je cijeli Sabor izgubio ono što se zove dostojanstvo, čast i ponos. Sabor i Vlada, koji bi dostojno predstavljali, vodili i zastupali ovaj ponosni narod hrvatski, rekli bi već odavno da je dosta s takvim ponižavanjima i da na njih više ne pristajemo, otkuda god i od koga god takvi pritisci dolazili. A postavili bi i neka pitanja bruxelleskoj birokraciji: jesu li svjesni da je Slovenija, a time i Europska Unija u čijem je ona članstvu, već cijelo desetljeće i nešto više okupator jednog dijela nedvojbeno hrvatskog teritorija, jer je i nekadašnji slovenski predsjednik Milan Kučan priznao da Sveta Gera pripada Hrvatskoj? Koalicijske vlasti, i ona prva (2000.-2003.) i ova druga (2003.-2009.), nalik jedna drugoj kao brat bratu, nakon što su malo pomalo rasprodali naše najvrjednije i najunosnije gospodarske firme, od INA-e preko HT-a do banaka, sada pristaju i na prodaju hrvatskog teritorija za članstvo u Europskoj Uniji, iako sam uvjeren, s obzirom na dosadašnje iskustvo, da će oni i kad pristanemo na ovaj uvjet postaviti neki novi; a ako ga i ne postave, siguran sam da ulazak u Europsku Uniju, pod ovakvim uvjetima, jamči našu neravnopravnost u njoj, što znači da nam se nudi status sličan onome koji smo imali u Jugovini. A meni je sasvim svejedno, služili mi Beču, Budimpešti, Beogradu ili Bruxellesu. (Četiri fatalna B u hrvatskoj povijesti!)

Utorak, 3. studenoga

Čitam i danas s velikim zanimanjem knjigu Zvonimira Despota o Josipu Brozu (Tito - tajne vladara). Čitam je već nekoliko dana, koliko mi vremena preostane nakon svih dnevnih poslova. Svi današnji kritičari jugonostalgičarske provenijencije, koji upiru prstom u naše društvene deformacije, tvrdeći da su one izvorni proizvod hrvatskog slobodnog društva koje te pojave stimulira, počevši od korupcije pa do nezaposlenosti, morali bi pročitati ovu knjigu da vide i shvate, ako su to voljni i sposobni, gdje je korijen naše današnje nesreće. Okrenimo, na primjer, stranicu 99 i čitajmo: "Jugoslaviju je proždirala i korupcija. Tito je otvoreno protiv nje ustao na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. godine: Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog - to je kod nas masovna pojava. [...] Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju - ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka."

Na istoj stranici čitamo kako je Josif iz Kumrovca govorio o luksuznim vilama i automobilima, koje njihovi vlasnici nisu mogli steći svojim legalnim prihodima. Na drugim mjestima, da ih sada ne citiram, pozorni čitatelj naići će i na pitanja stečajeva socijalističkih poduzeća, porastu nezaposlenosti kao antsocijalističke pojave, a i na kojekakve druge "anomalije", kako ih je on nazivao. A sve nam to govori, da sve što mi danas proživljavamo i od čega kao društvo bolujemo potječe iz jugokomunističkog vremena, koje neki naši ogorčeni kritikanti idealiziraju računajući na općepoznatu amneziju hrvatskog puka. U Hrvatskoj su, dakle, društvene konstelacije danas jednake onima od prije trideset i četrdeset godina, naša se svijest dakle nije izmijenila nabolje, nije ozdravila uspostavom slobodne i demokratske Hrvatske, čemu smo se iskreno nadali. Naš mentalni sklop nije se promijenio, ostao je isti. Razlika je samo u tome što se tada o negativnim pojavama nije pisalo u novinama i debatiralo na tržnicama nego se govorilo na zatvorenim sjednicama visokih partijskih foruma. O tome se javno nije smjelo govoriti. Moglo se samo šaputati u krugu povjerljivih prijatelja. Danas o tome slobodno piše i govori tko god hoće i gdje god hoće i koliko god hoće, a može čak i pretjerivati koliko god mu srce želi. A bolje bi im bilo, da razmisle malčice i o sebi: koliko su sami pridonijeli stanju takvom kakvo jest?

Posebno je intrigantno (i razočaravajuće) čitati Krležina pisma Titu. Ne ću ih citirati, gade mi se. To nije onaj Krleža, radi kojega sam 1960. kao profesor u Travniku umalo završio u zatvoru, jer ga nisam predavao 2 sata kao što je bilo propisano nastavnim programom za srednje škole BH, jednako kao i Milovana Glišića, nego sam mu posvetio punih pet sati. Protumačili su to kao znak moga hrvatskog nacionalizma, a ne kao čin objektivne književno-estetske prosudbe. Ali nisam tada imao pred očima ovoga Krležu, koji piše ovako udvornički ljigava pisma, nego onoga boljega, meni jedino vrijednoga Krležu, Krležu Legendi, Hrvatskog boga Marsa, Balada Petrice Kerempuha, Glembayevih, Areteja i Na rubu pameti. (Zastave još nisu bile tiskane.) Ovaj Krleža, kojega upoznajemo iz ovih pisama, prešao je taj rub i našao se na onoj drugoj strani pameti (i dostojanstva). Nažalost!

Na Jelačićevu trgu opet razapeli nekakav golemi šator. Bi li se netko usudio učiniti tako nešto u centru Beča? Jutros slušao, kao obično, radio emisiju "U mreži prvoga". Sve sam uvjereniji da naša politokracija ne uživa povjerenje hrvatske javnosti. Na Kamenim vratima vidim Josipa Kokića: štrajka glađu, nakon jučerašnje odluke Sabora. Predlažem mu, da svoj prosvjed izrazi tako da ne ugrožava svoje zdravlje. Svaki nam je život dragocjen.

Srijeda, 4. studenoga

Tadija danas ima 104 godine, rekao sam danas na svečanosti u Brodu i dodao: Dobro ste čuli, nisam rekao imao bi nego ima, jer za mene je on, a vjerujem i za mnoge od vas, živ i danas i bit će dok me bude. Doista, fenomen Tadijanović nije samo jedinstven, unikatan i neponovljiv nego i neobjašnjiv. Moguće ga je tumačiti na više načina, koji govore i za i protiv, od dobronamjernog razumijevanja do potpunog nerazumijevanja. Ni ja ga nisam uvijek razumio, bilo je dana kad smo bili i u vrlo zategnutim odnosima, a onda mi se odjednom objasnilo da njegovo samoljublje nije bilo očaranost sobom nego životom koji nam se događa samo jednom. Luko je govorio zaista poneseno, s razlogom su mu oduševljeno pljeskali i s razlogom je dobio nagradu.

Imao sam u životu bezbroj prijatelja, ali i onih s kojima se nisam želio susresti, a još manje sastajati. Nisu bi bili prijatelji, ali ne mogu reći ni da sam ih smatrao neprijateljima. Bili su mi, jednostavno, indiferentni. Nikada nisam ni prema kome osjetio ni gađenje ni prezir. Sve do danas, kad mi se u blizini našao S.S. U prvom trenutku sam gotovo podlegao nekim mutnim, neizdiferenciranim negativnim osjećajima, koji me zamalo preplaviše, i jedva sam ih svladao. Ali svladao sam ih i spasio se od prljavih emocija. Kao da mi je, upravo ovih dana, ta kušnja bila potrebna, da bih očuvao higijenu duše. Je li to Budha učio, da možemo biti sretni samo ako ne mrzimo ni one koji nas mrze? A drugi jedan mislilac (ne sjećam se koji) ispravno je zaključio, da mrzimo samo one kojima smo zbog nečega zavidni. A ja nikada nikome ni na čemu zavidan nisam bio.

Četvrtak, 5. studenoga

Žao mi je što nisam u Slatini, na obilježavanju stotog rođendana Mirka Jirsaka. Upravo njegov primjer pokazuje što je nekada značilo živjeti izvan Zagreba, makar i kao profesor koji njeguje svoj pjesnički dar. On je vrijedan pjesnik, ali meni je zanimljiviji kao prozaist. Da je napisao samo Karneval cvrčaka, zaslužio bi ugledno mjesto u hrvatskoj književnosti. Svojedobno sam uspio upravo taj roman unijeti u "Pet stoljeća hrvatske književnosti" i sjećam se kako su tada mnogi, među njima i Vlatko, bili iznenađeni tim romanom i rekli mi, da ga je vrijedilo "otkriti". I zato, a ne samo zbog višegodišnjeg prijateljstva, obećao sam da ću doći u Slatinu i želio sam to, ali se u životu događaju i nepredviđene zapreke, zbog kojih obećanja ponekad jednostavno ne možete održati.

Čujem na radiju Đapićevu izjavu, da je HSP njegovom zaslugom danas moderna stranka desnice. Njegovom zaslugom HSP je danas spao na jedan mandat u Saboru, njegovom zaslugom se HSP danas predstavlja kao desnica, a tako je tumače i naši suvremenici. Đapić očito ne zna, da je Starčević bio pristaša i sljedbenik Francuske revolucije 1789., da je lozinka "liberté, egalitâ, fraternité" bila misao-vodilja njegove Stranke prava, koja je bila uvijek smatrana lijevom strankom, ali i nacionalnom. Starčević je bio oblikovatelj modernoga hrvatskog nacionalizma, ali i slobodoumnik, nacionalni i socijalni liberal, prvi naš zagovornik građanskih prava i pravne države. Đapiću to nije poznato, a to znači da nije nikada pročitao izvorni program Stranke prava, a o drugim Starčevićevim političkim spisima da i ne govorimo. A njih bi morali pročitati, upravo danas, svi naši novopečeni političari-skorojevići. Bilo bi im to korisno. Pisali bi i govorili pametnije nego što trenutno pišu i govore. Shvatili bi da se može biti nacionalno svjestan i beskompromisan a istodobno i demokrat s izrazitom socijalnom osjetljivošću, a ne bi nasjeli primitivnoj komunističkoj tezi da je svaka nacionalna svijest eo ipso desničarstvo.

Neki predsjednički kandidati započinju svoju kampanju cirkusantski, ne misleći da time kompromitiraju ne samo sebe nego i instituciju Predsjednika Republike. Pa ne ćemo birati prvaka u maratonu, zaboga, nego prvaka države, koji će nas predstavljati pred cijelim svijetom!

Petak, 6. studenoga

Svakog jutra ponavljam onu pepelničku rečenicu: Sjeti se, čovječe, da si prah... Živim već 35 godina više od svoga oca. Njegov je život prekinut kad je imao 44 godine. Jesam li zaslužio živjeti toliko? Ne znam. Jesam li opravdao taj dugi život? Nisam siguran. Jesam li mogao bolje? Jesam. Sve te moje prosudbe su samo moje, a Onaj koji gospodari svjetovima zna, da zaista tako i mislim. The rest is silence.

Subota, 7. studenoga

Jedni dakle trče maraton, drugi dijele naranče, treći lopte, a četvrti će, kako čujem, dijeliti vunene šalove i rukavice... Možda će se naći i tko će, kao neki u staroj i truloj kraljevskoj Jugovini, Pašićevi radikali na primjer, u kampanji dijeliti samo jednu cipelu, lijevu ili desnu, već prema svojoj ideološkoj orijentaciji, obećavajući potencijalnim biračima da će dobiti i drugu cipelu ako stranka pobijedi na izborima. Ne samo da je neozbiljno, nego je i ponižavajuće - i za kandidate, i za njihove stranke, a najviše za birače. Nikada ne bih glasovao za one koji me podmićuju narančama ili šalovima. Glasovat ću za onoga koji to ne čini, jedinoga koji je u ovoj kampanji iznio upravo danas svoj program, vrlo detaljno i konkretno, i kojemu vjerujem da ga ne će iznevjeriti kao što je bio slučaj s vjerolomnikom, koji je na splitskoj rivi kao oporbenjak veličao i branio Gotovinu, a samo koji mjesec kasnije, došavši na vlast, organizirao hajkački lov na njega i najzad ga izručio svojoj milenoj Carli de Ponte rosso. Umjesto jeftine demagogije i sitne korupcije, a ne znam što je sramnije, prof. Miroslav Tuđman, kao ozbiljan i odgovoran političar, jasno je rekao da će spriječiti realizaciju plana nazvana "Zapadni Balkan", što je prozirna šifra za plan obnove Jugovine pod okriljem (a zapravo po tajnom planu i diktatu) Europske Unije. On je jasno rekao, da je naša gospodarska kriza koju proživljavamo velikim dijelom posljedica moralne krize, a ona je plod nametnutih nam globalizacijskih vrijednosti, koji nisu u skladu s našim tradicionalnim vrijednostima i kriterijima. Osloboditi Hrvatsku iz jugoslavenske tamnice naroda: to je bio program Tuđmana s kraja XX. stoljeća. Očuvati i obraniti Hrvatsku, a to znači vratiti Hrvatskoj njenu dušu, vratiti Hrvatsku Hrvatskoj: to je program Tuđmana XXI. stoljeća. Raduje me što je danas prepuna dvorana "Lisinskoga" oduševljeno pozdravljala njegove riječi.

Nedjelja, 8. studenoga

Uobičajeni nedjeljni objed sa Zrinkom, danas u "Starom fijakeru". Iva čuva liniju, pa i dalje posti. Tmurno i kišno, cijeli dan mi je upaljeno svjetlo, ne bih mogao čitati bez njega. Ne gledam televiziju, ne listam novine (koje već odavno i ne pratim). Čitam. Čeka me na hrpi desetak novih knjiga, a ja se vraćam staroj svojoj lektiri. Ne znam po koji put u životu, a osobito posljednjih godina: Dostojevski. Bjesovi. Srećom, nitko ne zove. Izostaje moja večernja šetnja. Samujem.

Dubravko Jelčić
Hrvatsko slovo