Hoće li izbori biti slobodni?

Odlukom Vlade, koja je službeno objavljena te je stupila na snagu 4. studenoga, raspisani su predsjednički izbori te su započeli teći službeni rokovi predizbornog i izbornog procesa. Tko su stvarno kandidati koji će se natjecati za funkciju predsjednika države znat će se kad to objavi Državno izborno povjerenstvo nakon što prođe rok od 12 dana za prikupljanje potrebnih potpisa i nakon što to službeno tijelo potvrdi valjanost kandidatura. Premda su to neosporne činjenice, hrvatska javnost već je mjesecima pod presijom predsjedničkih izbora i to tako da su jedni kandidati kontinuirano u prvome planu, a za druge se jedva čuje, i to ne u svakom mediju. Već ta tzv. pretkampanja, čini se, pokazala je da su birači, u mjeri u kojoj ovise o medijima, već veoma snažno usmjereni i može se reći izmanipulirani, pa je veliko pitanje može li hrvatsko biračko tijelo uopće izabrati kandidata koji bi odgovarao stvarnoj većini u suvremenom hrvatskom društvu.

Drugim riječima: Može li se govoriti o stvarno slobodnim izborima, o stvarno slobodnom odlučivanju birača, ako su oni izloženi trajnim lukavim nametanjima određenih kandidata, manipulacijama i ispiranjima mozga? Pitanje hoće li predstojeći predsjednički izbori moći biti stvarno slobodni izbori na mjestu je zbog više očitih razloga. Ipak, postavljanjem toga pitanja ne dovodi se u sumnju ili u pitanje formalna demokratska procedura, zakonitost postupanja mjerodavnih državnih tijela, čak ni samo provođenje izbornog procesa, uključujući i tajnost osobnog glasovanja. Gledajući tu pravno-formalnu stranu, na temelju višekratnih korektno provedenih izbornih procesa, može se reći da je Hrvatska više nego dobro svladala tu tehniku demokratičnosti te ne treba očekivati da bi bilo drugačije ni na predstojećim predsjedničkim izborima, osobito ako se uspiju do samih izbora pošteno pročistiti liste birača da na njima ostanu samo oni koji imaju stvarno pravo glasa.

Ipak, da bi predstojeći predsjednički izbori stvarno bili slobodni izbori u punoj mjeri, trebala bi biti ispunjena temeljna pretpostavka da na njima sudjeluju slobodni ljudi, slobodni birači, slobodne osobe koje imaju barem temeljne istinite uvide u aktualno društveno-političko, gospodarsko, socijalno, kulturno i ino stanje u hrvatskom društvu te objektivne uvide o svim kandidatima. Premda je poznato da se sloboda uvijek treba izboriti, da je nikad nitko nikome ne daruje tek tako, ipak bi u suvremenom hrvatskom društvu svjesno i odlučno trebalo poraditi na ostvarivanju pretpostavaka da bi barem većina ljudi, ako ne baš svi, stekli osobno oslobođenje, osobnu slobodu da stvarno odlučuju, odnosno na izborima glasuju po svojoj osobnoj savjesti.

Jedna od tih pretpostavaka za stjecanje osobnog oslobođenja i osobne slobode bez sumnje je svjesno poticanje i razvijanje demokratske političke kulture. Svjedoci smo da u današnjoj Hrvatskoj još uvijek ima velik broj ne samo aktivnih političara nego i intelektualaca koji još uvijek nisu svladali temeljne odrednice demokratske političke kulture. Premda nema relevantnih stručnih istraživanja o stupnju razvijenosti demokratske političke kulture u hrvatskom društvu, opravdano je pretpostaviti da vrlo velik broj hrvatskih građana ne poznaje dostatno ili uopće temeljne postavke demokratske političke kulture, a to nije ni slučajno s obzirom na to da je većina bila u totalitarnom režimu desetljećima potisnuta iz politike, čak iz onodobne službene javnosti. Visoki postotak birača koji ne izvršavaju svoje građansko pravo i dužnost te odbijaju uopće doći na izborno mjesto, potvrda je da nisu svladali elementarno iz demokratske političke kulture te nemaju sigurnost da svojim glasom mogu utjecati da bi u hrvatskom društvu bilo bolje. Tzv. političkim elitama, čak i onima koji su na društvenim položajima te bi trebali djelovati za svekoliki napredak, očito odgovara tako nizak stupanj demokratske političke kulture te ništa ne poduzimaju ni na kojoj razini da bi rastao stupanj kulture općenito, pa i političke.

Istodobno svaki izbori, pa i predstojeći predsjednički, povlašteni su trenuci u kojima se ostvaruje interes pojedinih grupacija pa se bore ili za osvajanje vlasti (ali ne da bi služili zajedničkome dobru čitave hrvatske nacije, nego svojim grupnim interesima) ili da bi došli na vlast oni koji će najbolje odgovarati za zaštitu i unapređenje njihovih interesa. Puno više ljudi nego bi se na prvi pogled pretpostavilo vezano je u različitim interesnim skupinama ideološki, politički, interesno da bi stekli povlastice, te su donekle prisiljeni žrtvovati svoje osobno uvjerenje, svoju osobnu slobodu da bi ostvarili određene svoje ambicije. Takvi ne biraju slobodno, već su sigurni glasači određenih kandidata.

Slobodu hrvatskih birača ugrožava i medijska upregnutost u pretežno lijevu ideološko-političku orijentaciju, a što ni u kojem slučaju ne odgovara pluralnosti hrvatskoga društva. U Hrvatskoj se ne mogu dogoditi slobodni izbori dok god se ne ostvari medijska ravnoteža: da postoji barem jedan uspješan nezavisni dnevni list desne političke orijentacije, da se uspostavi barem nekoliko portala koje neće nadzirati ljevičari i da se uspostavi stvarno nezavisna, stvarno hrvatska televizija koja promiče univerzalne vrijednosti.

Ivan Miklenić
Glas Koncila