Talionica kalupa

Suvremeni čovjek svjesno ulazi u reality showove ne bi li zaradio potrebna sredstva za život. Svjesno izlažući svoj život cjelodnevnom snimanju kamera i očima javnosti, on se polako, ali sigurno od još dojučerašnjeg pokusnog kunića pretvara u iskustveno-orijentiranog čovjeka, svjesnog svega što radi. On postaje čovjek – projekt, ne više naivni i zaslijepljeni, već svega vrlo svjesni zamorac u još jednom laboratoriju budućnosti, potpisnik pokusa tog laboratorija nad njim samim. Svakodnevno družeći se s tim čovjekom, javnost ga s vremenom čak počinje voljeti, jer djeluje stvarno, a ne umjetno kao glumci u filmovima, serijama i sapunicama. Odglumljene i po nečijoj zamisli snimljene životne priče publiku kao da sve manje zanimaju, dok upravljačima svojih TV prijamnika po programima traže stvarne poljupce, osmijehe i suze sudionika zbiljski – orijentiranih zabavnih programa. Zbilja ma kakva bila, počinje zabavljati javnost više od prave umjetnosti.

Stvaran život napunjen svim radostima i prljavštinama postaje umjetnost, a prava umjetnost je prepuštena istančanom ukusu svojih rijetkih sljedbenika i vjernih poklonika. Nije daleko dan kada će se neki stvaran Trumanov show odigravati pred očima svekolike javnosti. Svi se pitaju: u čemu je tajna uspjeha tih TV uradaka koji prikazuju čovjeka u improviziranoj ulozi vlastitog života, prirodnog i spontanog, koji samo jest to što jest, a ne odglumljenog čovjeka i zašto spomenuti sadržaji postižu tako veliki uspjeh i visoku gledanost upravo u ovom našem vremenu? Ljudi su izgleda u moru odglumljene ljudskosti na svakom koraku života postali željni one istinske, neodglumljene ljudskosti, pa su spomenute emisije upravo idealne prigode za prisjećanje čovječanstva na našu izvornu ranjivost, osjetljivost i osjećajnost. Ljudskost se tako nasuprot toliko naglašeno hinjene čovječnosti, a zapravo čiste artificijelnosti i hladnoće koju sa sobom donose sveprisutni brutalni zakoni globalnog tržišta pretvara u vrlo rijedak oblik javnog ponašanja.

Jer, čovjek je danas, što u školskim i akademskim, što u političkim i poslovnim krugovima primoran glumiti nešto što u privatno vrijeme sigurno nije. Prilagodba određenim krugovima preživljavanja prisiljava nas na vrhunsku glumu i kimanje glavom, kako bismo postigli neki željeni cilj. Moramo glumiti da se uvijek slažemo s našim profesorima, da smo u svemu suglasni s našim suradnicima, pogotovo s onima nadređenima, da uživamo baš u svakom team-buildingu naše korporacije, organizacije ili institucije za koju radimo, da obožavamo sve pripadnike naše vladajuće stranke, da smo zaljubljeni u vodeći brand kompanije za koju radimo, i tako dalje u nedogled. Gluma je, na žalost, postala vrlo poželjna vještina uspješnosti na svim poljima suvremenog života i rada, dok je pokazivanje ljudskosti danas moguće tek iza zatvorenih vrata naših obitelji i najbližih prijatelja, ili, pak, u nekom od reality showova, ali za veliki novac. Eto nam polako i odgovora na gore postavljeno pitanje o uspješnosti tih emisija zbilje: reality showovi zajedno sa svojim produkcijskim i tv kućama, jedini su poslodavci koji svojim zaposlenicima: sudionicima tih emisija, daju honorare upravo za pokazivanje njihove ljudskosti, dok se danas gotovo na svim ostalim poljima globalnog monopolija dobro nagrađuju jedino rezigniranost i androidnost.

Žalosno je primijetiti da se s druge strane bilo kakvo pokazivanje ljudskosti u većini slučajeva strogo kažnjava. Jer, današnji svijet iz dana u dan sve više nalikuje znanstveno–fantastičnom poligonu dehumaniziranih igara bez granica. U marketinškom smislu – ljudskost kao da nije u modi, a kalupi se prodaju kao ludi. Zbog čega? Ukalupljeni ljudi, poznato je, ne pokazuju na svakodnevnoj bazi svoju ljudsku stranu, dok je, za razliku od njih neukalupljeni čovjek slobodan kao ptica što se tiče privatnih i poslovnih obveza koje pred nas stavljaju ukalupljeni životni stilovi. U bihevioralnom smislu danas je kalup – tj. sposobnost kameleonskog ukalupljivanja postao najpoželjniji model ponašanja svih onih koji su ovisni o društvenoj stratifikaciji i koji se uspinju prema vrhu tobožnje piramide na čijem vrhu sjedi neki ovozemaljski kralj Kalup. Svi ti ukalupljeni ljudi djeluju kao sljedbenici neke Kalupinske sekte, čija je biblija Kalupinska Knjiga ukalupljivanja a vjerojatno je u pripremi i nova „sveta“ Knjiga ujedinjenih globalnih kalupa. U toj bihevioralnoj talionici ljudi-kalupova Truman se doista doima toliko naivno, krhko i, nadasve prirodno i neodglumljeno, jednom riječju - ljudski, okružen tim odglumljenim mnoštvom ljudi – angažiranih djelatnika reality showa koji nosi upravo njegovo ime, a mi s vremenom zaboravljamo odglumljene ljude i pamtimo čovjeka.

Jer, upravo će ukalupljivanje kao bihevioralni hit proizvod na tržištu psihologije našeg doba, kao tržišno najpoželjnije psihološko reagiranje i ponašanje čovjeka koji svjesno i namjerno, u potrazi za vlastitim uspjehom postaje plastičan, neprirodan, odglumljen, inhibiran, nedoživljen i do kraja nerealiziran u humanoidnom smislu, u tom mnoštvu svakojakih «nadljudi» otkriti pravog čovjeka. Stvarnost postaje sve više nestvarna, kazalište seli na ulice, a nestvarni ekrani prikazuju nam slike neke stvarnosti koje kao da više nigdje nema. Ali, ne budimo toliko sigurni u to. Slike naše praiskonske jednostavnosti i ljudskosti zakopane su još uvijek duboko u svima nama. Zato i pretpostavljam da će svaki čovjek koji danas živi i djeluje kao ukalupljeni proizvod na tržištu Kalupova, nijemom poslušnošću prateći sve savjete nametnutog nam kralja Kalupa, stvoren rukama čovjeka - kalupa samog i stavljen pod nadzor kalupoidnih kamera, jednoga dana kao i Truman raskrinkati svoga tvorca, svrgnuti ustoličenog vladara, prestati biti čovjek - projekt s etiketom TV junaka i poželjeti ponovno svoju neukalupljenu i sasvim anonimnu ljudskost i slobodu.

Elia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo

{mxc}