Fićo i mercedes

U knjizi Stoljeće zla – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti šoaha, francuskog politologa i dr. filozofije Alaina Besançona (r. 1932. u Parizu) izišle u izdanju nakladničke kuće Dom i svijet (Zagreb, 2009.) nalaze se mnogi odgovori na otvorena pitanja sadašnjeg trenutka u kojima se davi i suvremeni Hrvat. Nemam je namjeru ovdje promovirati, premda je izuzetno korisna za naše vrijeme, nametnute teme i umjetne dileme, već samo skrenuti pozornost na to da autor, među ostalim, odlično primjećuje dvije karakteristike Zapada – amneziju komunizma i pamćenje nacizma (osobito kad je riječ o zločinima). Hrvatska, naravno, spada u Zapad. Moglo bi se reći da je u tom pogledu nadišla ionako kroničnu zapadnu amneziju komunizma – pretvorivši ga u veličanje, pa se u njoj još drže spomenici Titu, slave obljetnice iz ropotarnice, odlikuju još i ove (2009.) godine čelnici najviših tijela komunističke partije, krivotvori povijest i tako dalje.

Stanje duha vremena u nas je slično onome poslije Drugoga svjetskoga rata. Odozgo se drugarski ori: Naša kapa sa tri roga, bori se protiv Boga, protiv crkve i oltara, popova i časnih sestara. Nije se dugo moralo čekati na odgovor odozdo: Druže Tito kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću. Naravno, u ovom nadpjevavanju nije bila riječ o veličanju ustaškog režima, nego o činjenici da je Pavelić uspostavio hrvatsku državu, što je za svaku pohvalu jer za porobljeni narod država je bila više od režima, za razliku od koraka unatrag - uspostave Titove Jugoslavije. Komunistička je koračnica s Hrvatima započela mega zločinom na Bleiburgu, a završila gaženjem hrvatskog fiće tenkom JNA u Osijeku. U nas danas nije pitanje svih pitanja Tito ili Pavelić, fićo ili mercedes (jer, „imamo Hrvatsku“), nego je problem nova faza ideološkog turpijanja komunističke ideologije.

Komunistička je zamka, naravno, da je fašizam svaka hrvatska država. Ako nije fašizam, onda je kriminal, o čemu s tri roga govore i ustavne promjene o „kriminalu u pretvorbi i privatizaciji“. Ta je teza u trajnoj koaliciji s velikosrpskom politikom prema hrvatskoj državi. Ta, i nedavno je pokazala da ne želi živjeti u demokratskoj državi Hrvatskoj (za njih fašističkoj i kriminalnoj), pa je „organizovano“ otišla u „otadžbinu“ – što se na Zapadu smatra trajnim, kontinuiranim, hrvatskim, a ne srpskim, krimenom. Suvremena Hrvatska suočena je s dvije pogubne amnezije: komunističkim i velikosrpskim zločinima. Podilaženje jednima ili drugima udaljuje nas od istine, a istina oslobađa. Današnje kompariranje Tita i Pavelića ne uvažava europske standarde u pogledu totalitarizama u stoljeću zla. Odvija se na razini jednosmjerne amnezije – a ona je plod retoričkog face liftinga starog jednoumlja. Maršalov i Mesićev Budimir Lončar i Poglavnikov Mile Budak, još nisu u istoj mjeri i na isti način vrjednovani niti povezani sa totalitarizama kojima su pripadali. Jedan je dogurao do savjetnika predsjednika države protiv koje se kao komunist do jučer borio, drugome, isključivo kao vrlo čitanom i uspješnom književniku, ne dopuštaju uspostaviti ni spomen-ploču. Ili, u čemu je razlika, primjerice, između Luburića i Dubajića, da ne spominjem drugaricu komesarku, stanovitu Maladu, protiv koje u ladici stoji tužba i skuplja prašinu? Jedino u broju žrtava gdje komunistički predstavnik premoćno vodi, ali na načelnoj razini ako se polazi od stajališta da je svaki zločin – zločin, razlike nema.

Da bi se bolje razumjelo o čemu se u nas radi i kako izaći iz ideološkog daveža u kojemu jesmo, Besançonovoj knjizi treba dodati i propovijedi kardinala Josipa Bozanića, onu s Bleiburga, te one nedavne iz Stare Gradiške, Jasenovca i Petrinje. Ali mi još na Pantovčaku i u političkim strankama nosimo „kapu sa tri roga“, od koje mediji onda rade rusku salatu i serviraju je s coca-colom. Pritom naše kulturalne ustanove mudro šute pred rečenim pokrivalom za glavu s pripadajućom petokrakom.

Bresançon je, međutim, u svom govoru na otvorenoj godišnjoj sjednici Francuske akademije, 21. listopada 1997., upozorio Francuze i na ovo: „Nacizam je trajao dvanaest godina; europski komunizam, ovisno o državi, od pedeset do sedamdeset godina. Duljina trajanja izaziva samoamestirajući učinak… civilno je društvo zapravo bilo atomizirano, elite su sustavno uništavane, mijenjane, preodgajane. Svi ljudi ili gotovi svi, odozgo nadolje, bili su uključeni u preprodaju, izdaje, moralno su se ponižavali. Štoviše, najvećem dijelu onih koji su mogli biti sposobni za analitičku misao, bila je uskraćena mogućnost upoznavanja vlastite povijesti, te su izgubili sposobnost analize.“ Ne dopustimo da nam sposobnost zdravorazumske analize zamijene novi mali maršali, fićeki i, vidi istoimeni roman s ključem akademika Ivana Aralice, „fukare“.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}