Komunizam je mrtav, ali ne i posljedice

»Nemojte se iznenaditi ako vam budu govorili da se Crkva još uvijek bori s komunizmom, a da je ovo neko drugo vrijeme. Nije toliko važan komunizam kao takav, jer Crkva nema političkih težnja, nego laž iz koje niču otrovni plodovi odbacivanja istine. A da u pojedinim segmentima ne možemo čak ni govoriti o nekome drugom vremenu, vidi se po pokušajima oduzimanja spomena hrvatskim ljudima, stavljajući pred mlade kao primjer nekadašnje promicatelje nepravednoga režima, koji duboko vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Vi, mladi, imajte dovoljno hrabrosti iznijeti na vidjelo istinu koja još uvijek čami pod budnim okom onih koji ne žele da se istina o komunizmu prokaže kao dubok razlog mnoštva naših sadašnjih poteškoća u društvu, ne samo kao kriza društvenog i pravnog sustava, nego kao odnos prema vrijednostima: života, rada, povjerenja, sebedarja, žrtve, odgovornosti« rekao je studentima i svima nazočnima u homiliji na misi sa zazivom Duha Svetoga na početku nove akademske godine zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te je time načeo veoma važno i veoma slojevito pitanje suvremene crkvene i ukupne hrvatske aktualnosti.

Ponajprije kardinal Bozanić odbacio je čestu tvrdnju u našoj javnosti »da se Crkva još uvijek bori s komunizmom«. Odbacio je tu tvrdnju s punim pravom jer je svakomu imalo dobronamjernome, pa valjda onda i Crkvi, jasno da je komunizam i u Hrvatskoj na višestranačkim izborima 1990. godine doživio poraz, da je konstituiranjem prvoga višestranačkog sabora s hrvatske povijesne scene skinut komunistički režim, i da u suvremenome hrvatskom društvu više ne postoji relevantna politička snaga koja bi stvarno mogla oživjeti komunizam i ponovno u Hrvatskoj uspostaviti totalitaristički komunistički režim. Očito je da je govor »da se Crkva još uvijek bori s komunizmom« smišljena podvala, smišljeno odvraćanje pozornosti od bitnih poticaja i upozorenja koji u službi boljitka cjelokupnoga hrvatskog društva dolaze iz Crkve. Naime optužujući Crkvu da se još uvijek »bori s komunizmom« želi se, zapravo, Crkvu prikazati kao instituciju koja je zaostala, koja živi u prošlosti, koja ne razaznaje suvremena kretanja - a sve sa ciljem da se što je više moguće ukloni ili umanji utjecaj Crkve na suvremeno hrvatsko društvo.

Činjenica da u današnjoj Hrvatskoj nije na vlasti komunistički režim i da gotovo nitko javno ne zagovara povratak komunizma nipošto ne isključuje da su baš u ideološko-političkom konceptu komunizma - koji je na ovim prostorima drastično vladao ne samo polugama državne vlasti nego i cjelokupnoga javnog života 45 godina - korijeni mnogih problema i poteškoća suvremenoga hrvatskog društva, a upravo to se u današnjoj Hrvatskoj ne želi javno priznati. Premda bi zapravo bilo čudno kad 45-godišnja vladavina komunističkoga ideološko-političkog koncepta ne bi ostavila dubljeg traga u ljudima i u društvu, ukazivanje na pojedine pojave koje imaju izravnu povezanost s komunizmom ipak, nije dobrodošlo u tzv. političkim elitama, u javnoj, čak i državnoj politici i u većini medija. Razumljiva je inercija kadrova i mentaliteta iz komunističkog razdoblja koji su proželi sve političke stranke i gotovo sve medije - tim više što, hvala Bogu, do silaska komunizma s vlasti nije došlo prolijevanjem krvi i nasiljem - ali nije razumljivo zašto u suvremenome hrvatskom društvu nema više svijesti da se - ako se ne dogodi svjesni raskid s komunističkom baštinom - ne može izgrađivati demokratsko društvo, da se ne mogu poštivati ljudska prava, da ne može zaživjeti pravna ni socijalna država, da se ne može izgraditi zdravo gospodarstvo, da se ne može unapređivati suvremena hrvatska kultura i identitet, da se ne može poštivati prava istina o prošlosti... Oni koji u suvremenom hrvatskom društvu smišljeno ne dopuštaju stvarni raskid s komunističkom baštinom, pretvaraju hrvatsko društvo i Republiku Hrvatsku u taoce prošlosti i priječe im stvaran boljitak i napredak.

Crkva, jer stvarno želi služiti društvu u kojemu živi i jer stvarno želi svekolik boljitak i napredak za sve hrvatske građane, ne može prestati upozoravati i poticati na otkrivanje i uklanjanje korijena svih negativnosti u suvremenome hrvatskom društvu. Dragocjen je u tome smislu i poziv kardinala Bozanića svim mladima, a ne samo onima koji su bili u zagrebačkoj katedrali 15. listopada: »Imajte dovoljno hrabrosti iznijeti na vidjelo istinu koja još uvijek čami pod budnim okom onih koji ne žele da se istina o komunizmu prokaže kao dubok razlog mnoštva naših sadašnjih poteškoća u društvu, ne samo kao kriza društvenog i pravnog sustava, nego kao odnos prema vrijednostima: života, rada, povjerenja, sebedarja, žrtve, odgovornosti«

Predstojeći predsjednički izbori u tome stvarnom kontekstu suvremenoga hrvatskoga društva imaju osobitu važnost te su sasvim poseban izazov za građane vjernike da svojim glasovima na čelo države dovedu čovjeka koji nema ništa, ni osobno ni po grupaciji iz koje dolazi, s negativnostima komunističke baštine i koji je sposoban stvarno pomoći hrvatskomu društvu da se u njemu razvije zdrav, demokratski, u punome smislu riječi pravni, gospodarski prosperitetan, socijalno osjetljiv i hrvatskim kulturnim i identitetskim obilježjima primjeren sustav.

Ivan Miklenić

{mxc}