Nametanje kontinuiteta

Mediji, osobito elektronički, ove su godine Dan neovisnosti Republike Hrvatske, koji pada 8. listopada, popratili kuknjavom da se taj državni blagdan ne slavi, da ljudi ne ističu državne zastave, da ljudi zapravo i ne znaju što se taj dan uopće slavi. Tako okarakterizirani odnos hrvatskog društva, hrvatske javnosti i hrvatskih građana prema povijesnom događaju raskida svih pravnih veza s bivšom saveznom državom Jugoslavijom, zahtijeva analizu zašto je to tako, mora li i smije li tako biti i tko je odgovoran da je to tako.

Istina je da toga dana nije bilo nikakve središnje proslave Dana neovisnosti, da politički vrh nije imao sluha niti volje prihvatiti da čakovečko otkrivanje spomenika hrvatskim velikanima Petru Zrinskome i Franu Krsti Frankopanu bude ugrađeno u nacionalnu proslavu Dana neovisnosti, istina je da politički vrh nije imao ni ideje ni potrebe ikakvom priredbom dati važnost tom povijesnom događaju. Najodgovorniji državni dužnosnici zadovoljili su se formalnostima kao što su upućivanje čestitaka u kojima nema pravoga žara ni ideje ni vjerodostojnog poticaja te polaganjem vijenaca, pri čemu su opet očitovali politički raskol; što je zapravo skandalozno i moguće isključivo u Hrvatskoj. Nije sporno da vodeći političari budu različitih političkih opcija, dapače to je normalno i to je česta pojava u demokratskim državama, ali jest sporno kad se različito javno odnose prema instituciji vlastite države u kojoj su na funkcijama, prema njezinu postanku i prema onima koji su je stvorili i koji su im omogućili da budu na državnoj funkciji. Nesposobnost da se, s obzirom na hrvatsku državu kao instituciju, barem pred javnošću prevladaju osobni osjećaji, osobni animoziteti, pokazuje svu bijedu tzv. političkih elita. Hrvatskoj je očito prijeko potreban, ako ne iz dubljih, patriotskih razloga, onda barem da se sakriju politički raskoli, medvedgradski spomenik domovini koji je politikantski, na valu omalovažavanja i poniženja hrvatske države i njezinih simbola, brutalno odbačen i ponižen.

Takav odnos prema Danu neovisnosti posljedica je zapravo vrlo snažnog i dubokog procesa zaustavljanja određenih ideološko-političkih aspekata tranzicije radi uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj, kao da nije ni bilo povijesnog silaska komunizma s vlasti. Da takva težnja postoji kod funkcionara i povlaštenih iz toga režima, posve je razumljivo, čak i legitimno, no da u tom procesu vrlo angažirano sudjeluju državne strukture, to je ne samo anakrono nego i antidemokratsko, antihrvatsko i antieuropsko. Snažno sudjelovanje u tom procesu osobito je vidljivo npr. po guranju Hrvatske u krug tzv. nesvrstanih zemalja, dok je Hrvatska punopravna članica NATO-saveza (!?) i pred ulaskom u EU, po iskazivanju počasti latinskoameričkom revolucionaru koji po suvremenim mjerilima može biti isključivo terorist i zločinac, po dodjeli državnih odlikovanja onima po čijem političkom djelovanju samostalne Hrvatske nikada ne bi bilo...

Snaga toga procesa uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj također se vrlo očito vidi po odnosu prema žrtvama komunizma, po nespremnosti da se istraže masovne grobnice u kojima su žrtve ideološko-političkog genocida, po nespremnosti da se prizna zločin i odgovornost za nj određenih povijesnih osoba, pa se u Zagrebu npr. umjesto uklanjanja imena moćnika, najodgovornijeg za prolijevanje nevine krvi, u javni prostor vraća i ime njegovih sljedbenica. Umjesto povijesne istine da je Partija vodila rat i revoluciju za Jugoslaviju, pokušava se nametnuti interpretacija da su se partizani borili za Hrvatsku, a istina je da su se tek neki među partizanima, osobito oni koji nisu bili članovi Partije, borili i za Hrvatsku. Snaga toga procesa uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj prepoznaje se u javnosti i po skromnom manifestiranju slavlja hrvatskih državnih blagdana, kao Dana državnosti, Dana neovisnosti i drugih, što nije čudno ni neobično ako se forsira umjetni ideološko-politički kontinuitet u kojemu je hrvatska državnost bila dokraja marginalizirano pitanje.

I dok elektronički mediji kukaju, a tiskovine se sadržajno ponašaju kao da blagdana i nema, niti da ga je bilo, treba reći istinu da su upravo i mediji »zaslužni« za takvo stanje. Kad bi medijima, odnosno onima koji u njima gospodare, bila imalo važna samostalnost Republike Hrvatske, već bi svih ovih godina itekako oblikovali javno mnijenje o važnosti Dana neovisnosti za Hrvatsku i za sve hrvatske građane. Poznato je da mediji nikada ne žale ni prostora ni vremena za ono što im je važno, što žele promovirati, što žele nametnuti javnome mnijenju, pa to onda najavljuju, donose posebne priloge ili emisije te uporno ponavljaju uz neznatne nijanse. Kad bi mediji u Hrvatskoj Danu neovisnosti iz godine u godinu posvetili barem toliko medijskoga prostora koliko posvećuju redovito kakvoj reprezentativnoj nogometnoj, rukometnoj ili košarkaškoj utakmici, sasvim sigurno bi ozračje na Dan neovisnosti bilo bitno drugačije. Budući da mediji to ne rade, očito je da to ne smatraju važnim. Prava je poteškoća i hrvatski specifikum u tome što mediji ne samo da ne smatraju Dan neovisnosti Hrvatske važnim, nego uvelike sudjeluju u promicanju procesa uspostavljanja ideološko-političkog kontinuiteta u Hrvatskoj, pa su im često suvišni i samostalna Hrvatska i njezini blagdani i simboli.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}