Donosimo drugi nastavak teksta iz britanskog The Times o zakulisnim igrama koje su pratile pad Berlinskog zida pod naslovom "Thatcher je rekla Gorbačovu da Britanija ne želi ponovno ujedinjenje Njemačke". Kao što smo već spomenuli u prvom nastavku, članak se temelji na pažljivim istraživanjima, a u žarištu pažnje ima sastanak Margareth Thatcher i Mihaela Gorbačova 1989. godine.

Thatcher je rekla Gorbačovu da Britanija ne želi ponovno ujedinjenje Njemačke (1/2)

Thatcher je rekla Gorbačovu da Britanija ne želi ponovno ujedinjenje Njemačke (2/2)

Tada je lansirala svoju granatu. Tražila je da se njen sljedeće opaske ne zabilježe. G. Gorbačov se složio — ali ih Kremaljski transkripti ipak sadrže, uz napomenu: “Dio razgovora koji slijedi zabilježen je po sjećanju.” Govorila je o svojoj dubokoj “zabrinutosti” zbog događaja u Istočnoj Njemačkoj. Rekla je da bi mogle biti pokrenute “velike promjene”.

A to je dovelo do njenog straha da bi one konačno dovele do ponovnog ujedinjenja — službenog cilja zapadne politike kroz više od jednog naraštaja.

Uvjeravala je g. Gorbačova da i predsjednik Bush ne želi učiniti ništa što bi Rusi smatrali prijetnjom njihovoj sigurnosti. Ista je garancija kasnije osobno izgovorena g. Gorbačovu na Sovjetsko-američkom sastanku na vrhu na Malti.

Kremaljske zabilješke neobična su snimka stanja konfuzije koje je pratilo slom komunizma diljem Istočne Europe. Rusi su znali da je Istočna Njemačka vitalna za njihove interese, ali si više nisu mogli dozvoliti da ju podupiru. A g. Gorbačov je bio odlučan da ne šalje vojsku u još jednu krvavu sovjetsku represiju.

Zapanjujuće je da su Rusi čak raspravljali o tome da sami sruše Berlinski zid, kao što otkrivaju Kremaljske zabilješke rasprave Politbiroa 3. studenog 1989. — šest dana prije otvaranja zida:

[Vladimir] Krjučkov [šef KGB-a]: Sutra će 500.000 ljudi izaći na Berlina i drugih gradova . . .

Gorbačov: Da li se nadate da će Krenz [Honeckerova zamjena na mjestu šefa partije] ostati? Ne ćemo to moći objasniti našem narodu ako izgubimo Istočnu Njemačku. No, ne ćemo ju moći održati na površini bez Zapadne Njemačke.

[Eduard] Ševardnadze [ministar vanjskih poslova]: Bolje da sami srušimo zid.

Krjučkov: Njima će biti teško ako ga mi srušimo.

Gorbačov: Oni [Istočna Njemačka] bit će kupljeni u cjelini . . . A kad dosegnu svjetske cijene, životni standard će odmah pasti. Zapad ne želi ponovno ujedinjenje Njemačke, ali želi iskoristiti nas da to spriječimo, žele uzrokovati sukob između nas i Zapadne Njemačke kako bi isključili svaku mogućnost “urote” između SSSR-a i Njemačke.

Gđa. Thatcher nije bila jedina koja je bila zabrinuta događajima u Njemačkoj. Mjesec dana nakon pada Berlinskog zida, Jacques Attali, osobni savjetnik predsjednika Mitterranda, sastao se s Vadimom Zagladinom, visokim pomoćnikom Gorbačova u Kijevu.

G. Attali je rekao da je odbijanje Moskve da intervenira u Istočnoj Njemačkoj “zbunilo francusko rukovodstvo” i dovelo u pitanje “da li se SSSR pomirio s mogućnosti ujedinjenja Njemačke i ne će poduzeti nikakve korake kako bi to spriječio. To je uzrokovalo strah koji se približavao.”

Tada je otvoreno rekao, kao jeka gđe. Thatcher: “Francuska nikako ne želi ponovno ujedinjenje Njemačke, iako shvaća da je to u konačnici neizbježno.”

U travnju 1990., pet mjeseci nakon pada zida, g. Attali je rekao da duh ponovnog ujedinjenja uzrokuje noćnu moru među francuskim političarima. Dokumenti navode da je rekao g. G. Mitterrandu da će “odletjeti živjeti na Mars” ako se to dogodi.

Najteži sastanci g. Gorbačova bili su sa starom gardom u Varšavskom paktu. Oni su svi duboko sumnjali u njegove pokušaje reforme komunizma. Najžešća je oporba dolazila iz Istočnog Berlina.

Honecker je bio star, bolestan i nepopustljiv. Istočnonjemačko vodstvo bojalo se da gubi kontrolu i željelo ga je odbaciti. G. Gorbačov je inzistirao na tome da to moraju riješiti sami. Egon Krenz, Honeckerov zamjenik, misleći da treba dozvolu Kremlja, već je g. Gorbačovu sugerirao udar. Tri tjedna kasnije Honecker je bio svrgnut.

G. Gorbačov je vlastitim očima vidio kaos kad je putovao u Istočni Berlin radi proslave četrdesete obljetnice Istočne Njemačke. Zabilješka od 9. listopada u dnevniku Anatolija Černajeva, zaduženog u Kremlju za veze s bratskim komunističkim partijama, govori o burnoj situaciji.

“Dok su M.S. [Mihail Sergejevič Gorbačov] i Honecker zajedno hodali, od tisuća se ljudi čuo uzvik: ‘Gorbi! Gorbi!’ Nitko se nije obazirao na Ericha . . . Bilo je prisutno oko 20 vođa (Živkov, Ceaucescu, nikaragvanski Ortega itd.) ali se nitko nije mnogo na njih obazirao. Sve su počasti bile koncentrirane na boravak Gorbačova u Berlinu. ”

“10. listopada će Socijalistička jedinstvena partija imati plenum . . . Možda svrgnu Ericha. Inače, uskoro će oluja pokucati na vrata.”

G. Černajev je primijetio da se “cijela Europa” pomamila za g. Gorbačovom u Berlinu. “I svatko nam šapće u uho, ‘Dobro je da je SSSR delikatno izrazio svoje protivljenje ponovnom ujedinjenju Njemačke’.”

Političari koji su diljem Europe sastajali savjetnike g. Gorbačova “jednoglasno su govorili da nitko ne želi ujedinjenu Njemačku”. Zapanjujuće je, primijetio je, da je u Francuskoj g. Mitterrand čak razmišljao o vojnom savezu s Rusijom kako bi se ono spriječilo, “zamaskiranom kao zajednička uporaba vojski za borbu protiv prirodnih katastrofa”.

G. Černajev je zabilježio mržnju g. Gorbačova prema Honeckeru. “M.S. nazvao ga je šupkom. Rekao je, ‘Mogao je reći svom narodu da je imao četiri operacije, da ima 78 godina, da nema snage za obavljanje svoje dužnosti, i zamoliti ih da ga puste da ode, budući da je obavio svoju dužnost. Možda bi tada ostao cijenjenom osobom u povijesti.’ ”

Da je otišao dvije ili tri godine ranije, imao bi svoje mjesto u povijesti, rekao je g. Gorbačov. Umjesto toga, Honeckera je “prokleo narod”.

Nakon pada zida, G. Gorbačovljev opušteni stav prema ujedinjenu je očvrsnuo. Na svom sastanku s g. Bushem inzistirao je na tome da se to treba dogoditi samo kao dio općeg približavanja u Europi. Optužio je Zapad da pokušava “nametnuti” zapadne vrijednosti Istočnoj Europi.

Isto je tako žestoko napao njemačkog kancelara Helmuta Kohla, radi požurivanja rasprava o ujedinjenju. Idućeg je dana u Moskvi optužio g. G. Kohla da je izdao ultimatum, o forsiranju ujedinjenja zbog izbora i o izdaji sporazuma načinjenih s Moskvom.

Čak je i 1990. gđa Thatcher pokušavala usporiti stvari. “Uvjerena sam da ponovno ujedinjenje zahtijeva dugo prijelazno razdoblje,” rekla je g. Gorbačovu. “Cijela Europa na ovo gleda ne bez određenog stupnja straha, sjećajući se vrlo dobro tko je započeo dva svjetska rata.”

Trebala je još godina dana teških pregovora koji su uključivali obje Njemačke i četiri pobjedničke zemlje iz rata prije postizanja sporazuma o ujedinjenju..

Prijevod dokumenata i dodatna istraživanja: Sergej Cristo.

Koraci do ujedinjena

12. lipnja 1987. Predsjednik Reagan, u govoru ispred berlinskih Brandenburških vrata traži: “G. Gorbačov, srušite taj zid!”

17. lipnja 1989. Ukinuta granična kontrola između Mađarske i Austrije, građani Istočne Njemačke bježe na Zapad.

7. listopada 1989. Tijekom posjete Istočnoj Njemačkoj, Gorbačov zaziva reformu.

18. listopada 1989. Erich Honecker, predsjednik Istočne Njemačke, podnosi ostavku. Nova Vlada priprema zakon koji bi ukinuo ograničenja putovanja Istočnih Nijemaca na Zapad.

4. studenog 1989. Više od 500.000 ljudi demonstrira u Istočnom Berlinu zahtijevajući reforme.

9. listopada 1989. Politbiro najavljuje da se Istočnim Nijemcima dozvoljava da slobodno putuju u Zapadnu Njemačku. Desetci tisuća ljudi skupljaju se kod Berlinskog zida. Stražari nemaju jasne naredbe, sklanjaju se, i Istočni Nijemci prolaze.

10. listopada 1989. Brandenburška vrata su otvorena.

18. svibnja 1990. Dvije njemačke države potpisuju sporazum o monetarnoj, gospodarskoj i socijalnoj uniji koji stupa na snagu 1, srpnja.

3. listopada 1990. Istočna Njemačka priključuje se Saveznoj Republici Njemačkoj.

The Times

{mxc}