Detalji

Objavljeno: 28. rujna 2009.

Prošli tjedan objavili smo komentar raspravljajući lice i naličje slobode govora u Republici Hrvatskoj, a sve u trenutcima kada smo navodnopo demokratskim standardima dalje nego ikada prije. No, ne radi se samo o hrvatskim posebnostima, već novi sustav krajnje dvoličnog društvenog djelovanja i komuniciranja - koji se dade ukratko sažeti pojmom politička korektnost - najvećim djelom dolazi upravo sa Zapada, "uzora" demokracije. A da ideolozi novoga poretka ne znaju više ni za kakve granice, pa ni one dobne, pokazuje i nedavna preporuka Unescoa (sa sjedištem u Parizu) o seksualnom odgoju djece već i u vrtićima. Čini se da neki svijet sve više i više zamišljaju kao Platonovu državu, u kojoj roditelji ne bi trebali poznavati svoju djecu. Srećom, Platonova država nikada nije saživjela, osim u legendama o Atlantidi izgubljenoj na dnu mora. U nastavku donosimo komentar Silvane Oruč Ivoš o Unescovom naputku pristiglom i na adresu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH.(mm)

Odgoj

Unescov naputak za seksualnu edukaciju djece, u kojem kao djecu i mlade podučava o vezama, vrijednostima i stavovima, komunikacijskim vještinama, kulturi, društvu, zakonima i konačno seksualnom ponašanju, mnoge je ostavio bez daha. Ne zbog svoje genijalnosti, nego zbog toga što se čini da bi ga bolje od navodnih autora stručnjaka napisao bilo koji laik roditelj.

Po onome što se dalo iščitati u tom programu, koji srećom nije obvezujući već samo preporuka vladama ili zemljama članicama kako raditi seksualnu edukaciju s djecom, čini se da su ga sastavili ljudi koji kao da nikad u životu nisu vidjeli nijedno dijete. I koji u svojim stručnim umovima ne mogu shvatiti zbog čega djetetu od pet do osam godina ne treba pričati o masturbaciji ili o pravu na pobačaj. Osim te sulude ideje koja uopće ne uvažava činjenicu da se radi o djeci kojima uz pravo na igru, te stjecanje za tu dob prihvatljivih vještina i znanja, ali i učenja o moralnim i ljudskim vrijednostima, sugerira i da se djeci u toj najranijoj dobi nasilno nameću nečiji isključivi stavovi, primjerice o pobačaju.

Pri tome ne stoji objašnjenje da je upravo zbog sve češćih slučajeva seksualnog zlostavljanja, neplaniranih trudnoća i spolnih bolesti nužno što ranije početi seksualnu edukaciju. Ne samo da je riječ o besmislici, nego je riječ o potpuno iskrivljenom postavljanu stvari. Naravno da s djecom treba otvoreno razgovarati, ali i taj razgovor treba biti primjeren dobi i njihovom sazrijevanju. No, prioritet je djecu u toj dobi učiti osnovnim životnim vrijednostima koje u svom temelju imaju vrijednosti kao što su ljubav prema drugima, poštovanje, tolerancija i slično.

»Pravo na siguran pobačaj« za koji se kaže da je potpuno siguran i legalan ako ga izvodi medicinsko osoblje u sterilnim uvjetima, sigurno ne spada u nešto čime djecu u toj dobi treba zamarati, a istodobno je vrlo opasno što ih takvo stajalište potiče na neodgovorno ponašanje i prema svom tijelu i prema životu. A takvih primjera u spomenutim smjernicama ima dosta. Zato bi bilo mnogo jednostavnije kad bi svi skupa djeci omogućili pravo na sigurno i sretno djetinjstvo, jer je to jedina garancija da će jednog dana postati odgovorni ljudi.

Silvane Oruč Ivoš
Vjesnik

{mxc}