Suvremeno sektaštvo

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije sa svoje sjednice, održane u petak 18. rujna u Zagrebu - kako je navedeno u službenom priopćenju - upozorilo je u svom osvrtu na aktualnu situaciju u hrvatskom društvu »da je Katolička Crkva u Hrvatskoj izložena neprestanim napadima«. Premda najuže vodstvo HBK-a nije preciziralo tko to bez prestanka napada Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, hrvatskoj je javnosti jasno da u tim kontinuiranim napadima sudjeluju neki političari, neke osobe iz javnoga života i mediji, a samo pomniji analitičari prepoznaju da kolo zapravo vode određeni medijski djelatnici.Medijima u Hrvatskoj često je dovoljna sitnica, neka izjava (katkad tek usputna, a katkad izmamljena), konstrukcija ili neutemeljena interpretacija da bi stvorili top-temu i da bi je zatim umjetno i održavali. Pritom se mediji vrlo često služe smišljenim uvlačenjem novih osoba, koje redovito svrstavaju u tobože suprotstavljene tabore, i podmeću im svoje medijske interpretacije kao činjenice tako da mnoge osobe ne komentiraju ono što se dogodilo, što je rečeno ili što stvarno netko zastupa, nego ono što je medijskim djelatnicima dobrodošlo za skretanje pozornosti javnosti na ono što iznose mediji. Kolovoška hajka na Katoličku Crkvu i neke njezine ustanove upravo je funkcionirala na tom principu: medijski djelatnici su izvlačili izjave, zakuhavali, dodavali, napuhivali, podmetali i konstruirali, da bi onda opetovano isticali snažne riječi poput sukob, rat i slično. Premda su za svaki sukob ili rat potrebne barem dvije strane, a Crkva u tom tobožnjem sukobu nije sudjelovala, medijska hajka još je jednom poslužila - kako su dobro procijenili članovi Stalnoga vijeća HBK-a - za napade na Katoličku Crkvu. Svaki ozbiljni analitičar odmah bi uočio da bi jedva išta ostalo kad bi se uklonilo izjave koje su mediji izmamili, te interpretacije i komentare koje su mediji proizveli. Upravo ta činjenica pokazuje da u Hrvatskoj postoji trajna volja da se Crkvu drži dežurnim krivcem, da je se na svaki mogući način dovodi u negativan kontekst.

Pitanje koje je hvarski biskup Štambuk postavio u propovijedi na Udbini odmah je u reakcijama pretvoreno u tvrdnju, u zahtjev, te je biskup ni manje ni više nego optužen da krši Ustav, da diskriminira. Može li se postavljanjem javnoga pitanja kršiti Ustav ili se krši Ustav zabranjivanjem ikojega pitanja? Može li se retoričkim pitanjem ikoga diskriminirati ili se diskriminira zloporabom položaja ili moći prema nekome podčinjenom, slabijem? Nije li to progovorila ona u hrvatskom društvu neprevladana komunistička i totalitaristička svijest po kojoj su katolici tek građani drugoga reda? Mnogi su se digli na noge otvoreno se zapravo protiveći i pomisli da bi budući predsjednik države bio katolik. Najdalje je otišao komentator u Jutarnjem listu od 17. rujna nečuvenom tvrdnjom: »Krajnja konzekvencija takvoga stanja (tj. da predsjednik bude praktični katolik) može se interpretirati kao upravljanje državom i donošenje zakona ne temelju vjerskih uvjerenja, vjerskih pravila i vjerskih dogmi. Ukratko bilo bi to poništenje načela odvojenosti Crkve od države.« Ta upravo apsurdna tvrdnja pokazuje s jedne strane potpuno nepoznavanje suvremenoga katolištva, a s druge strane otkriva dosljedni sektaški pristup prema katolicima u suvremenom hrvatskom društvu koje bi barem trebalo pluralno, ako već nije demokratsko. Nameće se pitanje tko se to i zašto tako panično boji katolika u suvremenoj Hrvatskoj u kojoj se 2001. godine, kad je bila na vlasti koalicija lijevoga centra, 87 posto građana spontano deklariralo katolicima!? Ta citirana tvrdnja pokazuje da još uvijek u Hrvatskoj postoji i snažno dolazi do izražaja ideologizirana svijest da Ustav i zakoni nisu društvene svetinje koje same po sebi obvezuju sve građane, bez obzira na njihovu vjersku, političku, ideološku ili svjetonazorsku pripadnost, te da Ustav i zakone u Hrvatskoj ispravno mogu interpretirati samo ateisti, agnostici, nekatolici. Takav isključiv pristup otkriva da u hrvatskom društvu postoji i snažno dolazi do izražaja najgore sektaštvo koje želi katolike tretirati kao manje vrijedne, kao građane drugoga reda, bez obzira na ustavnu odredbu po kojoj svi građani moraju biti ravnopravni unatoč svim svojim različitostima.

Sve to, kao i insceniranje javne rasprave o crkvenom porezu te o (ne)moći političkog utjecaja Katoličke Crkve u suvremenom hrvatskom društvu, izraz je prozirne želje da katolici u Hrvatskoj šute u svome kutu, da Katolička Crkva ostane bez utjecaja ili da njezin utjecaj bude što manji. Utjecaj Katoličke Crkve redovito smeta pripadnicima i zagovornicima suvremenih ideologija koji žele čovjeka kao iskorijenjenu individuu, bez obitelji i nacionalne svijesti, bez osjetljivosti za etiku, istinu, pravdu i slobodu. No, uz to, u suvremenom hrvatskom društvu, koje se od svih tranzicijskih zemalja najteže odnosno najmanje suočava s komunističkim totalitarizmom i njegovim višestrukim nasljeđem, Katolička Crkva po nepromijenjenom komunističkom konceptu predstavlja zapravo neprijatelja, kojega se čas precjenjuje, čas podcjenjuje, a kojega se stalno želi potisnuti iz javnosti. Upravo taj jasno očitovani odnos prema Katoličkoj Crkvi i prema katolicima u suvremenom hrvatskom društvu otkriva koliko je neizmjerno duboka trauma na hrvatskom nacionalnom biću koje je strahovito ranjeno kako svim oblicima komunističke likvidacije i represije neposredno nakon II. svjetskog rata tako i svim metodama potiskivanja svih subjekata drugačije svjetonazorske, ideološke ili političke orijentacije.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}