Dimna zavjesa

Država je odlučila (ne znam koliko dugo): dim cigarete će ipak i dalje biti neizostavni crni dio hrvatskog branda. Naša se vlada još jednom „veselo“ i nepromišljeno, zbog napuhanog dimnog balona i zbog međusobno suprotstavljenih i zaraćenih pušača i nepušača, grdo našalila na račun zdravlja hrvatskih građana. Što nam je činiti? Ništa! Moćnici ionako čine i mogu činiti što god ih je volja, pa tako mogu donositi i ovakve grozne odluke o promjeni jučer donesenog dobrog zakona o nepušenju u novi štetni o pušenju te sramotne zakone o umjetnoj oplodnji (bez obzira na neznatne promjene) i haraču. Ta novo–stara podjela poslužit će nam svima zajedno kao jedan zgodan odmak od toliko dosadne i politički isforsirane bitke novovjekih verbalnih i paraverbalnih postrojbi na temu atavizama iz Drugog svjetskog rata.

Nakon jedne konačno prave odluke i pravog zakona čiji je krajnji cilj trebao biti odvikavanje naše cjelokupne javnosti od za zdravlje štetnog pušenja, ugostitelji su uspjeli uvjeriti našu Vladu da ipak popusti kočnice i ponovno dozvoli pušenje na javnim mjestima, kako im posao ne bi propao. Pušači su tu odluku Vlade jedva dočekali, pa su već prije službeno donesene izmjene spomenutog zakona, ponovno po svim lokalima nepušačima počeli pjevati poznate stihove narodne pjesme Dvorište Miroslava Škore: „Tko je gazda u dvorištu sad se valjda zna, ak’ je netko svoj na svome, to sam onda ja.“. I tako, dok se pušački dio puka veseli, među nas se ponovno spušta dimna zavjesa koja će nas odlukom naših ugostitelja i Vlade dijeliti od ostatka dimno osviještenog svijeta. Ugostitelji se vesele i već razmišljaju o svojoj dobiti, iako nisu baš najsretniji što će morati uložiti dosta novaca u najsuvremeniji ventilacijski sustav, a Vladi poručuju da prije donošenja nekog novog budućeg zakona o nepušenju već danas počnu s edukacijom ljudi od najmlađih dana o štetnosti pušenja po zdravlje ili da jednostavno zabrane prodaju i konzumaciju cigareta u Hrvatskoj.

Ugostitelji se sigurno, bez obzira na to koliko bili osviješteni, ne će baviti zdravljem. I, tko bi ih mogao okriviti zbog tog egoizma i tobožnjeg nemara do ljudskog zdravlja? To na kraju krajeva niti nije njihov posao. Dimna zavjesa na žalost odgovara i proizvođačima cigareta, i ugostiteljima, i pušačima, i, naravno, Državi. Čini se da se Državi ipak više isplati ubirati korist od dimne zavjese zajedno s ugostiteljima i proizvođačima cigareta, na štetu našeg kolektivnog zdravlja, nego od naplate kazni za zapaljenu cigaretu. Sada, kada se ponovno moramo privikavati na sveprisutan dim cigareta, pitamo se: što je s ostalim dijelom pučanstva koji od te dimne zavjese nema ama baš ništa osim izvrsne prigode za „uživanjem“ u pasivnom pušenju, jer oni nisu ni ugostitelji, ni pušači, ni proizvođači cigareta, ni ubiratelji poreza? Nitko se ne usudi niti postaviti to pitanje. Odluka je donesena: dimna zavjesa je višestruko poželjna za naše „suvremeno“ društvo. Način izglasavanja, donošenja, kozmetičkih preoblikovanja, povlačenja te ponovnog dovlačenja određenih zakona kako se tko sjeti, oslikava naše zakonodavstvo kao vrlo neozbiljan i neprofesionalan kozmetički salon, a najviše muke zadaje upravo našim pravnicima koji više ne znaju kojem zakonu podliježe neki danas zakoniti, a već sutra protuzakoniti čin.

Dimna zavjesa najbolja je stoga metafora našeg zakonodavstva i društva u cjelini, jer čini se da sumaglica, gusti dim i mulj ipak više odgovaraju svim onim pripadnicima našeg društva koji vrlo vješto plivaju u mutnim vodama i lete po zadimljenom zraku. Taj nečisti zrak, zajedno s nečistom vodom bit će uz nečistu savjest još dugo jedino stanište u kojem je povlaštenom društvenom sloju moguće dobro živjeti. Sada kada im je izrasla plivajuća kožica među prstima, posebno prilagođena mutnim vodama i kada imaju posebna krila za let po nečistom, zadimljenom i zamagljenom zraku, bila bi prava šteta lišiti ih tih mutnih voda i tog nečistog zraka u kojima se tako dobro snalaze.

Tim nespretnim donošenjem često vrlo čudnih, manjkavih, nedovoljno dobro definiranih i zbog toga stalno promjenjivih zakona, čas želimo biti slični Europi, čas se velikim koracima od nje udaljavamo. Stoga nije nimalo čudno što domaći i svjetski stručnjaci i znanstvenici često ističu kako je upravo naše zakonodavstvo, odnosno nepostojeća pravna država naš najveći problem u pristupanju EU. Želimo li postati pravna država, pravda ne bi smjela biti poligon za snalaženje određene grupice ljudi, na štetu svih ostalih kojima se od tih istih zakona diže kosa na glavi. Zakoni bi, ako se ne varam, po svojoj prirodi trebali biti strogo određena pravila i propisi koji bi sve ljude trebali obuhvaćati na jednak način i u istoj mjeri s ciljem općeg boljitka i blagostanja, a ne pravila pisana po ekskluzivnoj narudžbi čas jedne, čas druge skupine ljudi.

No, čini se da su zakoni kod nas još uvijek narudžbe a la carte u ekskluzivnom restoranu znakovitog imena Sunce na brežuljku u vlasništvu tvrtke Magla iznad močvare d.o.o. nepoznatih i bezimenih vlasnika koji ne žele biti u medijima i koji ne znaju i ne žele davati bilo kakve službene izjave za javnost. Kuže ljudi svoj „posao“.

Elia Patricia Pekica-Pagon
Hrvatsko slovo

{mxc}