Izazov prosvjeda

Prosvjedi poljoprivrednika, koje je službena politika brzo i s olakšanjem proglasila neuspješnima, zapravo su pomakli, odnosno požurili ovogodišnji mjesec rujan, za koji je najavljen cijeli niz prosvjeda. Prekinut je i štrajk glađu u splitskoj željezari te su započeli pregovori s predstavnicima Vlade, koji bi trebali, očekuje se, riješiti sudbinu te tvrtke, koja dosadašnjim stranim vlasnicima očito nije puno značila, kao ni njezini zaposlenici. Očito je da je pred Vladom sve više posla i sve više izazova, i to neovisno o politikantskom prizivanju izvanrednih parlamentarnih izbora, što je pitanje za sebe. Kako će se Vlada nositi s tim izazovima, problemima i sve većim poslom, iznimno je važno za sve građane, pa i za građane vjernike. Ipak, činjenica je da se svi ti izazovi i problemi izravno tiču svih hrvatskih građana, a ne samo Vlade, te je veoma važno koliko će i hrvatski građani i Vlada pri rješavanju tih izazova i problema voditi računa ne samo o svojem dobru nego o dobru cijele nacije, cijele Hrvatske.

Javni, mirni i civilizirani prosvjedi su ne samo legitiman izraz upozorenja nego i jasan znak vremena, koji bi valjalo ispravno iščitati na svim razinama suvremenoga hrvatskog društva. Naime do javnih prosvjeda, osim iznimno, kada je riječ o politikantstvu, u načelu ne dolazi olako, tek tako, nego samo onda kad određenim skupinama u društvu »voda dolazi do grla« i kad postaje svima dobronamjernima jasno da se ne može dalje bez bitnih promjena, bez poboljšanja uvjeta ili zakonskih okvira određenih djelatnosti. Iskustvo u posljednjih nekoliko godina pokazuje da su prosvjedi bili uglavnom uspješni, da su vlasti popuštale ili udovoljavale zahtjevima prosvjednika, ako ne potpuno, onda barem djelomično. Upravo to specifično hrvatsko iskustvo iznimno je poučno svojim porukama, koje su rijetko glasno artikulirane, ali zbog toga nisu ništa manje stvarne. Naime prosvjedi su pokazali da su prosvjednici bili u pravu, da su njihovi zahtjevi bili opravdani, da odgovorni na vlasti nisu primjereno izvršavali svoje služenje da bi prosvjednici u svojoj djelatnosti mogli funkcionirati i bez prosvjeda. Specifično hrvatsko iskustvo popuštanja prosvjednicima otkriva također da su odgovorni na vlasti morali postati svjesni svojih određenih propusta te su zbog toga i mogli popustiti. No to popuštanje odgovornih na vlasti češće je bilo »gašenje požara« negoli trenutak za stvarno otrežnjenje i sustavno i principijelno rješavanje, u okvirima cjelovite skrbi za opće dobro cijeloga hrvatskog društva. Posljedica toga je da se u Hrvatskoj katkad i olako ustaje na prosvjede, da se legitimni politički instrument prosvjeda zlorabi za stjecanje određenih povlastica, odnosno za sebične interese pojedinaca i društvenih skupina, a da se pritom ne vodi briga o zajedničkom dobru cijeloga hrvatskog društva.

U tom kontekstu suočavanje s postojećim i predstojećim prosvjedima različitih društvenih skupina u suvremenome hrvatskom društvu iznimno je važan izazov za sve slojeve hrvatskog društva, za sve predstavnike vlasti, ali i za sve građane, da to suočavanje ne bude tek »gašenje požara«, nego dugoročno sređivanje i postavljanje na zdrave noge privrednih grana odnosno pojedinih društvenih segmenata. Hrvatski građani ne bi smjeli nasjedati medijima, koji žele sve pretvoriti u besperspektivnost, već bi trebali svojim zaista realnim zahtjevima od odgovornih na vlasti zahtijevati stručna, suvremena, hrvatskim prilikama primjerena i stvarno efikasna rješenja, i onda kada to ne ide u prilog nekim dosada povlaštenim skupinama ili pojedincima.

Hrvatski građani ne smiju se miriti s pojavom da su odgovorni na vlasti spremni zakonima, i osobito podzakonskim aktima - da bi dobili određenu svotu u državni proračun (je li i u koji drugi proračun - ne mora se ovdje ulaziti) i da bi išli na ruku određenim interesnim skupinama i pojedincima - stimulirati uvoz, koji doslovno znači uništenje dijela hrvatske poljoprivredne proizvodnje, odnosno dijela i onako izumirućih hrvatskih sela. Hrvatska je zemlja koja je dobrom polovicom pokrivena šumom, a još uvijek znatnim dijelom izvozi cijele trupce, kao najprimitivnija gospodarstva u povijesti i sadašnjosti. Hrvatska ima najrazvedeniju jadransku obalu i more, a što tek minimalno koristi samo u dijelu godine, Hrvatska ima Slavoniju, koja može hraniti 24 milijuna ljudi, a problem joj je sadašnja proizvodnja pšenice za kakvih 5 milijuna ljudi.

Hrvatski građani ne smiju se miriti s pojavom da nema odgovornosti za katastrofalne propuste, kao što je izostavljanje od dodatnog, tzv. kriznog poreza na primanja baš onih kojima, ipak, ide najbolje u hrvatskom društvu. Taj teško oprostiv propust otkriva upitnost stručnih službi koje servisiraju odgovorne na vlasti, a zapravo otkriva da te stručne službe nemaju pred očima zajedničko dobro svih hrvatskih građana i cijeloga hrvatskog društva - i to je nedopustivo i neoprostivo. Državna administracija, koja je u Hrvatskoj nepotrebno i beskorisno nabujala još od komunističkih vremena, umjesto da bude u službi hrvatskog društva i svih hrvatskih građana, postaje sve teži uteg na grbači svih hrvatskih građana. Odgovorni na vlasti moraju se suočiti sa svim tim izazovima i pronaći dugoročna, uravnotežena, pravedna, socijalno osjetljiva i svakoga političkog nepotizma lišena rješenja, da bi što skorije Hrvatska stala na svoje noge, razvijala svoje gospodarstvo primjereno svojim komparativnim prednostima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}