Predsjednik veleizdajnik?

Je li predsjednik svih građana i građanin predsjednik - veleizdajnik? Iako to nitko izrijekom nije napisao, on se sam prepoznao pod tom egidom u jednom komentaru glavnog urednika Glasa Koncila otisnutom u lipnju ove godine. Samospoznaju objavio je urbi et orbi u kolovozu. Navodno zbog toga samoprepoznavanja odbio je u lipnju i u kolovozu nazočiti misi za Domovinu. A onda je povrh toga, suprotivo stajalištu većine građana, u protukatoličkoj ofenzivi najavio rat – križu Isusa Krista. S tim ratom zaokružio je, razotkrivši se do kraja, dvomandatno predsjednikovanje vlastitom talibanizacijom. Javio mi se čitatelj iz Bosne i Hercegovine i kazao kako su talibani, kod nas poznatiji kao mudžahedini, kad bi okupirali katoličku kuću u BiH prvo skidali križeve! Istodobno, predsjednik države ruši i dva nova zakona iako ih je prethodno potpisao i pustio u pravni promet. Tko je tu taliban? Institut Predsjednika Republike? Talibanizacija nije u opisu ustavnih poslova i ovlasti predsjednika.

Sve dok nema pravomoćne presude o tome da je Mesić veleizdajnik, on je u tom pogledu za pravnu državu nevin. Za većinu birača on je sad ad acta. No, da se njemu sudi onako kako on sudi drugima, stvar bi bila sasvim obrnuta. Primjerice, legalist po vlastitom priznanju, prije pravomoćne presude oduzeo je državna odličja generalu Zagorcu koje je zavrijedio tijekom obrambenog rata. S druge strane, državnim odličjem odlikovao je osobu za koju se opravdano sumnja da je poslije Drugoga svjetskog rata odgovorna za masovne likvidacije. Suditi Mesiću po Mesićevim kriterijima pogubno je za samoga Mesića i suprotiva pravnoj državi. Hrvatska je, međutim, pravna država, osim možda na nekim lokacijama, primjerice, Pantovčaku i Brijunima. Mesićev brijunski transkript iz lipnja ove godine netko će morati otvoriti i kazati ima li u njemu ili nema veleizdajničkog čina. Tamo nazočnom inozemnom diplomatskom koru to ne treba objašnjavati! Ako je o tome suditi po europskim standardima, stvar je jasna. Šutljiva hrvatska većina, međutim, doma nema svoju Carlu del Ponte!

Svakako će, bez obzira na logiku pravne države, u političku povijest Hrvatske ući činjenica da se jedan od njezinih predsjednika proglasio veleizdajnikom, te je zbog toga tražio da se od jednog urednika novina ogradi „Crkva“ i „Zagrebačka nadbiskupija“. Dobro je da ne traži ispriku kardinala Stepinca i Pape. I bivšeg predsjednika Busha. Očekujući javnu ispriku i posipanje pepelom, opet se zaboravlja da batina isprike ima dva kraja. Mesić je, primjerice, prvi mandat započeo pričanjem viceva francuskim novinarima. To je legalno, ali u birtiji. U njima je izjednačavao pokojnog predsjednika Tuđmana s tada još živim srbijanskim vođom agresivnog rata – Miloševićem. Po Mesićevim interpretacijama Tuđman je, bez presude, kriv i za „podjelu Bosne“. Ne bi li bilo kulturno i legalno da se predsjednik Mesić zbog toga ispriča obitelji Tuđman, predsjedničkom kandidatu prof. dr. Miroslavu Tuđmanu i Republici Hrvatskoj u cjelini? Naravno da bi to bilo kulturno, ali predsjednik Mesić je nevin dok mu se ne dokaže veleizdaja u koju se sam zapetljao. Istodobno haenesova poglavnica i eventualna Mesićeva nasljednica nije Mesiću kriva za veleizdajničku izjavu o tome da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I tako dalje. Nakupilo se tijekom dva mandata nekoliko kontejnera te nekulture, koja čeka pravorijek pravne države o tome je li riječ o izdaji ili veleizdaji.

Predsjednik Mesić stalno je isticao da je legalist. Legalist u skladu s kulturnim i civiliziranim ponašanjem može demantirati ako ima što demantirati. Osim toga, kao građanin, vjerojatno zna kako u demokratskom društvu postoji sudska tužba, sudbeni postupak i pravorijek uime Republike Hrvatske. Ali, kako demantirati vlastito samoprepoznavanje? Ili tužiti samoga sebe sudu, kad se presude više ne donose „uime naroda“!? Mnogo oštrije i prije Miklenića pisali su o Mesiću i drugi. No, on je odabrao Miklenića za žrtvenoga jarca, jer preko njega može pucati po instituciji u koju Hrvati imaju najviše povjerenja – po Katoličkoj crkvi. Koliko je Tuđman mudro gradio dobre odnose s Katoličkom crkvom, toliko ih Mesić nepametno razgrađuje. Na tom putu nije sam – takvu spregu predsjednika države i medija u ofenzivi na Katoličku crkvu ne vidjesmo još od olovnih vremena poslije Drugoga svjetskoga rata. Unatoč svemu katolička većina ne bi trebala gubiti živce i nadu u bolje sutra, posebice zato što su pred nama novi izbori za predsjednika. Ako već ne znamo koga izabrati, Mesić je svojom politikom jasno pokazao kakav nam predsjednik države ne treba. Hvala mu!

Križ Kristov dolaskom totalitarnoga jugokomunističkog režima 1945. već je jednom bio izbačen iz javnosti, pa je ipak preživio. Uspije li povratni komunistički val još jednom izbaciti križ iz javnosti, bit će to sasvim na tragu posttuđmanovske politike rebalkanizacije i jugoregionalizacije, za koju smo svi suodgovorni, šutnjom i oportunizmom.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}