Kondominij je novi slovenski spin

Slovenski političari i mediji početkom kolovoza pokušali su nametnuti kondominij kao rješenje u graničnom sporu Hrvatske i Slovenije, pa su ga kao oblik suupravljanja protegnuli čak izvan Piranskoga zaljeva/Savudrijske vale na tzv. slovenski dodir (koridor) s otvorenim morem i tako svoje konstantne agresivne apetite za hrvatskim morem i ozemljem umotali u jednu novu pravnu formu. Priču o kondominiju uoči obljetnice hrvatske vojno-redarstvene akcije “Oluje” u ljubljanskome “Dnevniku” najprije je otvorio umirovljeni diplomat Peter Toš. “To ne bi promijenilo stajalište jedne ili druge države. Sloveniji bi takvo rješenje s jedne strane omogućilo slobodan pristup otvorenome moru i proširenje morskog pojasa predviđenog za ribarenje. Istodobno se tako Hrvatskoj ne bi smanjio njezin teritorij ni kontakt s talijanskim teritorijalnim morem”, rekao je Toš

Samo dan poslije u emisiji “Odmevi” Slovenske televizije stručnjak za pomorsko i prometno pravo Marko Pavliha bio je bitno određeniji. Rekao je kako je kondominij u redu, ali ne kondominij od sredine Piranskoga zaljeva, kako to zamišljaju Hrvati. “Kondominij bi trebao uključiti Savudrijski rt i morski prostor obuhvaćen SOPS-om", izjavio je. Sporazum o pograničnoj suradnji – SOPS, Hrvatske i Slovenije potpisan je u Ljubljani 28. travnja 1997. Tim sporazumom ugovoreno je pravo ribarenja za slovenske ribare u teritorijalnome moru Hrvatske do visine Limskog zaljeva, što je površina mora četverostruko veća od cjelokupna slovenskoga teritorijalnog mora. Boris Šuligoj u komentaru koji je objavilo “Delo” 10. kolovoza, na tragu odbačena tzv. nacrta sporazuma Račan-Drnovšek, ističe kako se Piranski zaljev može podijeliti na “vrlo asimetričan način” da jedna petina pripadne Hrvatskoj, a četiri petine Sloveniji. Naravno ne zaboravlja ni “koridor” prema otvorenome moru. No, sve je to već poznato i s hrvatske strane odbijeno, budući da je suprotno međunarodnom pravu i UN-ovoj konvenciji o pravu mora iz 1982.

Slovenska morska bolest nije od jučer

Razvijajući svoje “asimetrične teorije”, Šuligoj predlože rješenje za gospodarenje takvim prostorom od kojega čovjek može dobiti samo “morsku bolest”. Tako tvrdi kako bi se odnosi na moru između dviju država mogli urediti “vrlo asimetrično” – jednoj bi državi pripalo “morsko podzemlje, a drugoj morska voda”. No, ništa ne govori tko bi sa slovenske strane imao pravo skupljati kacamarine? Nakon te usputne digresije, treba napomenuti kako Šuligoj u nastavku teksta uzvikuje – kompromis je moguć samo ako volja postoji na obje strane, dogovor ovisi o političarima, a ne stručnjacima za međunarodno pravo. Šuligoj mora znati da je zbog suluda dogovora političara, a bez znanja stručnjaka, Hrvatska jedina zemlja u svijetu fizički podijeljena na dva dijela. Zato nijedan budući dogovor o graničnim i inim pitanjima više ne bi smio proći bez kritičkog stava stručnjaka i hrvatske javnosti, bez obzira koliko povjerenje netko imao u političare. U međuvremenu, treba reći, u priču se ubacio i bivši slovenski predsjednik Milan Kučan. On je, naime, pokušao opovrgnuti mišljenje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da su sadašnji slovenski zahtjevi “eskalacija” u odnosu prema stajalištima bivših slovenskih čelnika. “Svi moji razgovori s obojicom hrvatskih predsjednika uvijek su polazili od nacionalnog interesa. Naš interes bio je teritorijalni kontakt s otvorenim morem, što Sloveniju čini pomorskom državom”, tvrdi Kučan.

Citiranjem Kučana svrha je pokazati kako između desnih i lijevih opcija u Sloveniji, kad je riječ o pretenzijama na hrvatsko more i ozemlje, nema razlike. Može biti razlika samo u izboru riječi. Jednostavno to su za njih “nacionalni interesi” i zbog njih su spremni blokirati daljnje širenje Europske unije. No, valjda u Europi već razlikuju nacionalne od nacionalističkih pretenzija, pa Kučanovi agitpropovski odgovori nemaju osobit učinak. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedan je slovenski studentski predstavnik na jugookupljanju studenata bez krzmanja kolegama iz Hrvatske rekao kako je čak cijela Istra – slovenska. To nije bio nikakav predstavnik slovenske desnice, nego upravo ljevice, u punom sjaju. Pitao sam što ste tomu slovenskom bojovniku odgovorili. Rekao je da su mu odgovorili vrlo kratko: "Ako mislite da je Istra vaša, morat ćete je uzeti oružjem."

Korigirajte politiku širenja na jugoistok

Kučan mora znati da teritorijalni dodir s otvorenim morem Slovenija može ostvariti samo na temelju međunarodnog prava, jer nijedan hrvatski političar nema mandat nikome prepustiti ni more ni ozemlje. Istina, to se u hrvatskoj povijesti znalo dogoditi, ali završavalo je neslavno i tragično! Kad je riječ o tezi da kontakt s otvorenim morem Sloveniju čini pomorskom zemljom, to je isto kao da Hrvatska kaže da je jedino "fizički" dodir s Austrijom čini europskom zemljom. Uostalom, nekad je bila u zajednici s tom državom. Da je Slovenija pomorska zemlja, to ne treba ponavljati. Najbolji je dokaz luka Kopar i njezini poslovni rezultati. Režim plovidbe u sjevernome je Jadranu uređen i sve teče normalno. Sve drugo su teritorijalni apetiti koje naši susjedi moraju ostaviti prošlosti. Moraju korigirati svoju politiku širenja na jugoistok, i konačno se početi - kad su već primljeni u EU – ponašati europski.

Slovenske priče o kondominiju, kao posljedici dogovora Kosor-Pahor u Trakošćanu, odbili su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo, a i sama hrvatska premijerka nazvala je to “medijskim špekulacijama”. Uostalom, kako ući sa Slovencima u priču o kondominiju nakon iskustava s hrvatskim štedišama Ljubljanske banke, dugogodišnjih natezanja sa strujom iz NE “Krško” te konačno nakon skoro dvadesetogodišnje okupacije sv. Gere?! Za kondominij treba bitno veći stupanj prijateljskih odnosa, a napose tolerancije, negoli je danas pokazuje Slovenija prema Hrvatskoj, blokirajući joj gotovo godinu dana pristupne pregovore s EU-om. Jednom riječju, kondominij je jeftini slovenski spin ili - još određenije - trojanski konj kojim se Slovenija preko zajedničkog upravljanja (kondominij, koimperij) želi dočepati hrvatskoga teritorijalnog mora i, naravno, ozemlja južno od rijeke Dragonje, granice između dviju Republika, uspostavljene nakon Drugoga svjetskog rata.

Gluposti o prejudiciranju granice

Druga priča koja se, nakon Trakošćanskog sastanka, ovoga ljeta zavrtjela u hrvatskim medijima bila je kako se navodno hrvatska strana obvezala povući dokumente iz pregovaračkog procesa koji "prejudiciraju granicu". Cijela priča o hrvatskome "prejudiciranju granice" velika je varka i opsjena na koju se Hrvatska dala navući. Nakon takve slovenske podvale trebalo je reći – u redu, idemo pred Međunarodni sud pravde budući da on jedini može utvrditi je li riječ o "prejudiciranju" ili ne. Hrvatska je to propustila, kao što je početkom devedesetih godina propustila odbiti svaki razgovor o graničnim pitanjima. Trebalo je jasno i glasno odgovoriti Slovencima - sve što mislite da je vaše riješite na najvećem pravosudnom tijelu UN-a - Međunarodnome sudu pravde u Haagu. Umjesto toga, dala se navući u dvadesetogodišnje pregovore i spor zbog svojega teritorija, što je nečuveno u svjetskoj povijesti. Podvalama, drskostima i agresivnom ponašanju ne može se parirati pregovorima i koncilijantnošću. Treba uvijek u tim prilikama imati na umu izreku mudroga Kanta: “Tko pak od sebe učini crva, poslije se ne može tužiti što ga gaze”.

Je li u Trakošćanu bilo riječi o povlačenju dokumentacije, koja navodno “prejudicira granicu”, zaista nije nevažno. Zasad to službeno nitko ne želi potvrditi premda svi o tome govore. Ipak treba imati na umu kako je slovenski stručnjak za pomorsko i prometno pravo Marko Pavliha već zaprijetio da to ne bi bilo “dovoljno” jer, kako uzvikuje, iz Europe: “Hrvatski sabor morao bi promijeniti zakone i akte koji sadržavaju ‘prejudiciranje’ granice." Kao što slovenska strana može tvrditi da se s hrvatske strane "prejudicira granica", isto može tvrditi hrvatska strana, budući da mnogi slovenski dokumenti i zemljovidi to bjelodano potvrđuju. Sve to, uostalom, moglo bi se riješiti jednom zajedničkom izjavom da nijedna od strana ne prejudicira granicu i da obje preuzimaju obvezu da pravorijek donese Međunarodni sud.

Granične probleme Hrvatske i Slovenije pokušalo se riješiti bilateralno, zatim putem posrednika nekadašnjeg američkog ministra obrane W. Perryja, pa opet bilateralno, zatim putem usluga povjerenika za proširenje Ollija Rehna, to jest posredstvom EU-a, ali ništa nije dalo rezultata. Sada se govori o “kompromisu”, drugim riječima - o nagodbi postignutoj zajedničkim ustupcima. Znamo kako su dosad u raznim varijantama izgledali ti “kompromisi” jer je za slovensku stranu i tzv. nacrt sporazuma Račan-Drnovšek bio kompromis, ali s jednom jedinom posljedicom – na štetu Hrvatske i protivno međunarodnom pravu.

Mandat hrvatske Vlade s Jadrankom Kosor na čelu ništa ne bi moglo ugroziti kao “loš kompromis” o graničnim pitanjima sa Slovenijom, jer to ne bi značilo samo loše buduće hrvatsko-slovenske odnose, nego i napuštanje jasna dogovora Janša-Sanader na Bledu 2007. o rješavanju graničnog spora na Međunarodnome sudu pravde. Ne treba također zaboraviti da hrvatski ljudi, posebice na obali, još kipte ogorčeni zbog olake suspenzije ZERP-a (Gospodarskog pojasa), a blještavilo EU-a sve ih manje privlači, nakon izražene američke spremnosti da s Hrvatskom izgrade bolje gospodarske odnose te njezina ulaska u NATO.

Marko Curać
Hrvatsko slovo

{mxc}