Hljeba, hljeba, gospodari!

Mala zemlja velikih čudesa, to bi mogao biti naš novi turistički slogan, ili mala zemlja s najmanjim plaćama i najvišim cijenama, ili, pak, siromašna zemlja s bogatim političarima, ili zemlja s najviše poreznih davanja i najmanjim prihodima, ili tako lijepa, a tako obespravljena…

Velika većina naših ljudi je već pred financijskim kolapsom ovako ili onako i bez svih tih novih danaka.

Potvrdili su to i mnogi novinski naslovi ovih posljednjih dana. Poigravati se s narodom na tako grub način kao što to čine naši vlastodršci, nanoseći nam nove poreze kao „darove s neba“ svaki dan po vrlo zahtjevnom modelu - Panem et circenses, uz licemjerne osmjehe i metafore o nekakvoj poreznoj solidarnosti kako bi oni, a ne mi pod svaku cijenu mogli ostati na nogama, tj. na vlasti, makar nas sve skupa uništili svojom bezidejnom politikom, stvarno je nevjerojatno drsko i bezobrazno. Dobili su toliko savjeta od ekonomskih stručnjaka i svih ostalih dobronamjernih ljudi koji misle na dobrobit ovoga društva, ali oni su odlučili poslušati samo sebe i svoju želju za „nasušnim“ vladarskim kruhom i igrama. Mi smo zaduženi da im kako god znamo i umijemo omogućimo taj kruh vladavine iz domaće krušne peći dok oni puni straha i grižnje savjesti(?) sjede u saborskim stolicama i na velebnim terasama svojih vila ili u vip ložama brojnih sponzoriranih kulturnih i sportskih događanja. Normalno je da ljudi više uopće nemaju povjerenja u takve političare, jer mrvice kruha koje ostaju narodu nakon gozbe na vrhu piramide sigurno nisu isto kao i topli, meki i ukusni kruh kojim se slade vlastodršci.

Nova krizna politika solidarnosti (čitaj: politika neznanja) oporezivanja svega i svačega u praksi izgleda upravo suprotno od onoga kako bi političari htjeli da ona izgleda. Oni koji nam nameću tako visoke troškove života uz tako niske i sve više nepostojeće plaće i mirovine, očito ne razmišljaju ni krajičkom svoga mozga o uvjetima u kojima žive ljudi koji su ih izabrali i koji ih plaćaju. S jedne strane, ti isti majstori, žele ubirati naš novac, a s druge strane nas onemogućavaju u proizvodnji i radu. Kakva je to politika i kome ona koristi? Pravi odgovor je – nikome. Velika većina naših ljudi je već pred financijskim kolapsom ovako ili onako i bez svih tih novih danaka koji nam uz vesele vlastelinske osmijehe solidarnosti šalje naša Vlada. Cijene će i dalje rasti, nelikvidnost također, a brojne tvrtke će i dalje propadati. Nemojte se, vlastelini naši dragi, ljutiti na nas što vam želimo sugerirati da malo mućnete svojim mozgom i da se sjetite svih onih obećanja kojima ste se razmetali u vrijeme predizborne kampanje. Jeste li nas ikada pitali slažemo li se mi s vašim stilom života i načinom vođenja Države? Niste, jer čemu postavljati pitanje narodu. Tko još mari za mišljenje naroda.

Vladari se istodobno ljute na izmučen puk i medije ako se netko slučajno drzne, potaknut njihovim bezdušnim ponašanjem, prisjetiti se školske lektire i romantičnog spjeva Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića kojega smo svi morali znati napamet i to svih pet pjevanja, od kojih nam danas najviše glavobolje zadaje upravo sjećanje na IV. Pjevanje – Harač. Može nam danas biti žao što smo to učili, tko nam je kriv što nismo markirali taj školski sat, jer sjećanje na tu lektiru danas je bolno koliko i nama koji pamtimo tu lektiru, toliko i našim vladarima zbog tog istog pamćenja. No, mnogo je više od bilo kakve književne analize te lektire, važna činjenica da su spomenuti stihovi u današnjem vremenu više nego aktualni. Naravno, ne svi stihovi spomenutog spjeva, ali izdvojimo li prave stihove IV. pjevanja iz konteksta, svi ćemo znati o čemu se radi i nećemo znati izražava li se netko u Mažuranićevim stihovima ili svojim riječima opisujući suvremenu poreznu politiku naše države. Na primjer, ako danas kažemo: „Mili Bože, što je raja kriva?“ jesmo li citirali Mažuranića ili trenutno stanje stvari? Ako pritom netko odgovori koristeći se Mažuranićevim stihovima: „Što je kriva? - Kriva 'e što je živa“ hoće li netko u tim riječima prepoznati reinkarnaciju Mažuranića ili će to biti izraz bilo kojeg pripadnika našeg društva sasvim je svejedno, jer istina je nepobitna – ljudi nisu krivi za nastalo stanje, a sada moraju po ne znam koji puta ispaštati i plaćati skupocjeni život svojih vladara. Kako su ono išli Mažuranićevi stihovi: „Bijesan aga, neman ružna, „Harač, rajo, harač!“ riče, „Harač, harač, il još gore biče!““ Ne viču li nešto slično naši vladari danas – istina Bog, na svoj način, oglušujući se na sramotno skromne životne uvjete hrvatskih građana?

A što bi Mažuranić rekao za nas građane, suvremenu raju i kako bi opisao sve ono što nama poklanja naša predivna vlast? „Jadnoj raji? - ne dade ni kore suha hljeba, da je suzam kvasi.“ „Harač, harač!“ Otkud raji harač?...Otkud zlato, koji krova neima?…Otkud zlato, koji njive neima?…Otkud zlato, koji stoke neima?…Otkud zlato, koji kruha neima?...“ A mi bismo i danas mogli našim gospodarima umilno i bespomoćno reći, znajući da nam se oni ni tada neće smilovati: „Glad, golota, gospodaru!“ A kao dobar odgovor na to i opet bi mogli poslužiti Mažuranićevi stihovi kojima opisuje govor Smail-age: „Harač, harač, rajo, treba!“ Harač je jedino što Smail-agu zanima. A mi bismo u nedogled mogli zapomagati: „Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!“ Pa što onda, koga to interesira osim samu raju, jer odgovor vladajućih bi nakon njihove gozbe i ne znam kojeg u nizu raskošnih slavlja vjerojatno i danas glasio: „Eto mesa dosti; Bac'te raji oglodane kosti.“ Kako će netko od vladajućih ljudi nakon ove nepopularne porezne politike ponovno steći popularnost doista nam nije poznato i vjerujem da im nije nimalo lako iz dana u dan kititi se novim lovorikama pučkog nezadovoljstva i istovremeno se gizdavo smiješiti fotografima i TV kamermanima putem kojih ti isti gizdavi osmjesi dolaze do nas. Blago nama. Prije sljedećih izbora bi nam jedan od mojih sugovornika u mojoj knjizi Na Diogenovu putu na kojoj upravo radim, legendarni Jacques Séguéla, preporučio : « Upamtite – glasamo za čovjeka, a ne stranku. Glasamo za ideju (program), a ne za ideologiju. Glasamo za budućnost, a ne za prošlost. Glasamo za sebe, a ne za kandidata. Glasamo za istinu, a ne za laž... »

Elia Patricia Pekica Pagon
Hrvatsko slovo

{mxc}