Iz Hrvatskog slova prenosimo komentar Mile Peršode kojim se povezuje slučaj političkoga atentata na Milana Šufflaya 1931. godine s današnjim verbalnim napadima na predsjedničkog kandidata HDZ-a dr. Andriju Hebranga. Posebni naglasak dan je nedavnoj izjavi trenutnog predsjednika Republike u Strasbourgu: „Hebrangovu pobjedu na predsjedničkim izborima smatrao svojim osobnim porazom“. U komentaru se između ostaloga poručuje: "Uvjereni smo kako će gospodin Andrija Hebrang, uz potporu svih djelatnih demokratskih čimbenika, i ljudski i politički ipak opstati, kao jedan od legitimnih hrvatskih demokratskih vođa, unatoč brutalnome verbalnome teroru kojemu je izložen, iza kojega proviruje zli duh antisemitizma i antikroatizma".(mm)

Od Šufflaya do Hebranga

Takozvana Jugoslavija devetnaest je već godina mrtva, ali živi su i međusobno čvrsto povezani, jugoovisnici, koji pokušavaju sve moguće i nemoguće ne bi li oživjeli toga mrtvaca koji zaudara po kultu mitološkoga zločina nad Hrvatima, po velikosrpstvu i četničkome fašizmu i njihovim simbolima.

Razni udbonosci i „društveni radnici“ s udbaškom logistikom na raspolaganju, i globusarske umreženosti, još su prijetnjom sigurnosti građanima i potpunoj narodnoj slobodi i demokratskim ustanovama društva kao cjeline. Političko-masmedijske snage postkomunističkoga totalitarizma i neprikrivene ovisnosti o bivšoj jugodiktaturi i o Beogradu kao njezinu središtu, nastavljaju se žestoko obračunavati, zasada uglavnom samo verbalno, s hrvatskom nacionalnom samobitnošću i suverenošću, pa tako i s hrvatskom demokratskom državom, uspostavljenom godine Gospodnje 1990. temeljem svibanjskoga svenarodnoga plebiscita za civilizacijske vrijednosti Zapada i zatim obranjenom pred monstruoznom (jugo)srpskom ratnom agresijom, pokrenutom i koordiniranom iz Beograda protiv Hrvatske i hrvatstva već u kolovozu iste godine. Njihov obračun s nama, s Hrvatima i Hrvatskom, s biti samom hrvatske povijesti, najzornije se zrcali u njihovu osmišljenomu ocrnjivanju Domovinskoga rata, pobjedničke nacionalno-osloboditeljske hrvatske vojske i prvoga hrvatskoga Predsjednika, odnosno u krivotvorenju povijesne istine o Hrvatskoj kao žrtvi velikosrpskoga osvajačkoga pohoda. Hrvati, u komunističkoj i protuhrvatskoj „Jugoslaviji“ žrtve democida, danas su izloženi nasrtljivim pokušajima obnove jugo-staljinističke prakse kulturocida i memoricida, „direktivnoga“ mišljenja, pisanja i djelovanja.

Jugofašisti su nekoć u Zagrebu ubili, s odobrenjem samoga srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, maljem i motkom nasmrt zatukli, hrvatskoga političkoga slobodara, starčevičanskoga pravaša, i intelektualca dr. Milana Šufflaya, a u današnjemu je Zagrebu žrtvom totalitarističke političko-masmedijske klevetničke kampanje trenutačno postao također politički hrvatski slobodar i intelektualac dr. Andrija Hebrang, hrvatski političar zauzet za vrijednosti demokracije i slobode. Fizičku likvidaciju Milana Šufflaya, demokratskoga borca za hrvatsku slobodu i dostojanstvo čovjeka, izvršili su, u monarhofašističkoj „Jugoslaviji“, pripadnici organizacije „Mlada Jugoslavija“. U demokratskoj Hrvatskoj, organizirano verbalno političko „ubijanje“ Andrije Hebranga, također demokratskoga borca za hrvatsku slobodu i dostojanstvo čovjeka, javno obavljaju pripadnici moćnoga političko-medijskoga „vučjega čopora“ i takozvane „intelektualne agenture“ UJDI-jevskoga pravca. Cijena osobnoga svjedočenja istine u ljubavi za svoju zemlju i narod, na koje se odlučio Hebrang, ovdje se još uvijek skupo plaća.

Iza političkoga atentata na Šufflaya stajao je – legalni kralj, a iza masmedijskoga udara na čast i dostojanstvo dr. Hebranga, na njegov moralni i intelektualni integritet, stao je, kako tvrde svi oni koji stignu pročitati bar dnevne novine i prepoznavati znakove (ne)vremena – nelegitimni predsjednik. Uostalom, ovaj je posljednji nedavno u Strasbourgu izjavio da bi „Hebrangovu pobjedu na predsjedničkim izborima smatrao svojim osobnim porazom“ (Jutarnji list, 8. srpnja). Dakle, aktualni je hrvatski predsjednik javno, u jednoj od europskih metropola, rekao da bi pobjedu demokracije, odnosno Hebrangov izbor za predsjednika RH na demokratskim izborima, smatrao svojim porazom, a da se o tome Mesićevu bjelodanome napadaju na Ustav RH i na europske vrijednosti, o toj antipromidžbi zemlje i naroda u čije ime svijetom putuje, još oglasio nije nikakav demokratski „čuvar ustavnoga pečata“. Jedino su se, prepoznavši taj politički mig iz dvorâ na Pantovčaku, na posao dali „glasnogovornici“ antidemokratskih formacija stavljajući Hebranga na masmedijsku garrotu.

Uvjereni smo kako će gospodin Andrija Hebrang, uz potporu svih djelatnih demokratskih čimbenika, i ljudski i politički ipak opstati, kao jedan od legitimnih hrvatskih demokratskih vođa, unatoč brutalnome verbalnome teroru kojemu je izložen, iza kojega proviruje zli duh antisemitizma i antikroatizma. Stoga se, zabrinuti nad ovakvim navještajima reprize političkoga nasilja nad mladom hrvatskom demokracijom i nastavljanja stvarnih, ili verbalnih, političkih umorstava hrvatskih demokrata, nad fanatičnom obranom jugototalitarizma o zločinačkoj praksi kojega i nadalje vlada totalna zavjera šutnje, vraćamo na ono zlo doba kada su, ni dvije godina nakon srpskoga atentata u beogradskome parlamentu na zastupnike hrvatskoga naroda na čelu sa Stjepanom Radićem, policijski agenti ubili u Zagrebu oporbenjaka Milana Šufflaya, i na veličajni apel koji su, u tom času, a poradi zaštite hrvatskoga naroda od fašističke strahovlade, u travnju 1931., uputili međunarodnoj javnosti Albert Einstein i Henrich Mann.

Tada su, naime, ova dvojica naših uglednih prijatelja, poštovatelja slobode i branitelja ljudskih prava naroda, pozvali sve zemlje zauzete za ljudska prava „da se postave kao štit pred ovaj mali, miroljubivi, prosvijećeni narod“, izrazivši također vlastito im uvjerenje da „ ne smije se trpjeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci“. Za razliku od njih, koji su pozivali na zaštitu slobode i demokracije u zemlji Hrvata, naš je glavni govornik zapravo zagovarao ograničavanje i slobode i demokracije, kako ne bi bilo moguće izabrati na mjesto predsjednika države nekoga tko ne odgovara prikrivenoj «diktaturi» i razgranatoj agenturi. Svojevrsni štit protiv demokracije, koji su ovdje podignuli sljedbenici tzv. političkoga trećeg puta (koji ne skreću sa «staza revolucije“!), već je dobrano zaklonio narodu pogled na mjesto gdje se odlučuje o njegovom bili ili ne biti.

Mile Peršoda
Hrvatsko slovo

{mxc}