Pod naslovom Tito nije bio Hrvat srbijanski Nin je 2. srpnja objavio intervju s dr. Andrijom Hebrangom (str. 22-25). Kvareći si godišnji odmor čitanjem što o njemu u Jutarnjem listu piše Miljenko Jergović, skoro me zavelo na krive zaključke. Ukratko - korektni odgovori Hebranga, a pitanja novinarke Ruže Mirković otkrivaju intenciju – o čemu se god razgovaralo, pitanja se vraćaju na Jasenovac i opet Jasenovac, a onako usput i o temi antifašizma u Hrvatskoj, kao da je intervju naručio Stjepan Mesić, premda nije glavni urednik Nina. Čim je objavljen u Beogradu, lopticu je preuzeo zagrebački oour, dežurni Jergović, rastežući žvakaču ne bi li njom popljuvao Hebranga, možebitnoga predsjedničkog kandidata uz Miroslava Tuđmana, Josipa Jurčevića i Ivu Josipovića. I, za ne vjerovati, Damira Kajina, Pericu Jurića...

Hebrang, nažalost, u intervjuu nije spomenuo srpsko službeno izjednačavanje četnika i antifašista. Nije spomenuo ni to da je danas „službeni“ broj žrtava u Jasenovcu negdje oko 75.000 tisuća (što je također dvojbeno – to jest napuhano za 100 posto), te da se stoga moramo zapitati tko je i zašto 50 godina monstruozno uveličavao broj žrtava radnoga logora u Jasenovcu do nevjerojatnih 700.000 tisuća pa čak i do „dva miliona“. Izjednačavanje četnika i uveličavanje jasenovačkih žrtava danas u Hrvatskoj političari naširoko zaobilaze valjda zbog tzv. „normalizacije odnosa“. Podsjećaju me na „normalizovane“ hrvatske političare iz razdoblja SFRJ. Srbi se, međutim, kad-tad moraju pokajati ne samo za agresiju, nego i za sustavno pripremanje za nju u čemu su zloupotrebljavali broj žrtava u Jasenovcu.

Kad smo već kod beogradskoga tiska, zavirimo li u Politiku od 7. travnja 1991. naići ćemo na „Poslanicu Srpske pravoslavne crkve o Vaskrsu 1991.“ objavljenu pod naslovom „Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo“. Poslanicu potpisuju „molitvenici pred vaskrslim Gospodom: arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Pavle, mitropoliti dabrobosanski Vladislav, zagrebačko-ljubljanski Jovan, i crnogorsko-primorski Amfilohije, episkopi žićki Stefan, šumadijski Sava, srednjozapadnoamerički Firmilijan, šabačko-valjevski Lavrentije, budimski Danilo, dalmatinski Nikolaj, niški Irinej, timočki Milutin, istočnoamerički Hristofor, zvorničko-tuzlanski Vasilije, sremski Vasilije, banjalučki Jefrem, vranjski Sava, slavonski Lukijan, kanadski Georgije, gornjokarlovački Nikanor, australijsko-novozelandski Longin, zapadnoamerički Hrizostom, bački Irinej, britansko-skandinavski Dositej i toplički Mitrofan“.

U poslanici se iznosi službeno stajalište SPC. A ono glasi: „Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: 'Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova'. Nešto još gore je ovde, što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca“! Jasenovac kao okidač. „Vaskrs“ kao poziv na rat. „Poslanica“ kao opravdanje agresije. Drže li i danas „molitvenici pred vaskrslim Gospodom“ da je u Jasenovcu bilo „ne manje od 700.000“ žrtava? Zašto krivotvoritelje jergovići štede, a političari prešućuju? Gdje je nestala razlika od nekoliko desetaka tisuća do onih 700.000? Uostalom, zašto nitko ne spominje knjige ulaza i izlaza iz radnoga logora?

Laž o Jasenovcu je velikosrpskoj i najvećim dijelom hrvatskoj jugokomunističkoj bagaži služio i služi za neprestano nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu i u određenim okolnostima kao poziv i opravdanje agresije na Hrvatsku. Od zločina počinjenih u Jasenovcu hrvatska država se ogradila, ali samo za razdoblje NDH iako je logor radio i kad smo pali pod „oslobođenje“. No je li se SPC „okajala“ i „pokajala“ za zločin sustavnog i namjernog uveličavanja broja žrtava? Nije. A to znači da se nije odrekla ni nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu, niti agresije kao načina ostvarenja ciljeva i interesa velike Srbije. Nije li došlo vrijeme da se prestanemo samo braniti od montiranih laži i krenemo u raskrinkavanje velikosrpstva? Tuđman se u jugoslavenskim okolnostima suprotstavio velikosrpstvu, osobito uveličavanju broja žrtava u Jasenovcu. Iz toga nije teško zaključiti kome vodu na mlin tjeraju – detuđmanizatori.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}