Nedosljednosti hrvatskih kriza

Krize su sastavni dio povijesti čovječanstva, često korak naprijed pa dva natrag, ali najzad ipak više naprijed. Svaka kriza koja prati neko doba zapravo je poticaj za budućnost, koja čeka pred vratima, nekada bolja, a nekada lošija.

Kako krize mogu biti političke, gospodarske, socijalne i moralne, ali i sve drugo što određuje način života pojedinca, raznih socijalnih skupina, naroda i država, tako mogu biti i različiti pristupi njihovim rješavanjima. Političke stranke često nisu svjesne svojih propusta u rješavanju kriza, odnosno u vođenju državne politike kod gospodarskih, poreznih i socijalnih reforma. Negiraju svoje propuste te površno i kampanjski traže izlaze u manje važnim stvarima, čime nerviraju većinu građana ili pojedine skupine poreznih obveznika.

Prvo se hvale porastom standarda, a nakon toga predlažu štednje ili traže odricanja kako bi se izbjegle neke krize. Najavljuju se programi za dvadesetak godina unaprijed, a ne vide se problemi koji su prisutni danas ili će biti već sutra.

Za vrijeme Domovinskoga rata, primjerice, buktala je kriza izbjeglica i prognanika, koju smo uspješno riješili zahvaljujući općoj solidarnosti svih naših građana. Usporedno s tom krizom događala se i kriza nezaposlenosti, nastala kao posljedica rata, ali i nasilne privatizacije, često s prodajom većinskoga vlasništva »za jedan dolar«, prema načelu »tko je jamio, jamio je«.

Provodila se neka vrsta deindustrijalizacije, slijedili su stečajevi i likvidacije tvrtki, a zaposleni bi se spašavali odlascima u mirovine ili bježanjem u inozemstvo.

Državna politika stimulirala je odlaske u mirovine dokupima mirovinskoga staža, ali »žmirenjem« na općepoznatu korupciju vezanu uz invalidske mirovine, a dio radno sposobnoga mlađega stanovništva tražio je spas odlaskom u inozemstvo. Posljedica takvih grijeha struktura vlasti bila jer kriza starenja.

Iseljavanje je postajalo više trajno bez namjere povratka, kao i napuštanje sela i odlazak u gradove ili veća naselja, a zemlja je ostajala neobrađena.

U radnom zakonodavstvu nesigurnost radnoga mjesta postaje trajna zbog ugovora na određeno vrijeme, nametanja fleksibilnosti zaposlenja i outsourcinga, uz istodobno nestajanje solidarnosti unutar manjih zajednica, a prije svega unutar obitelji.

Porezni sustav sve više opterećuje maloga proizvođača, a time i krajnjega potrošača. Poreznim reformama želi se brže i više puniti državni proračun. Svojedobno se ukidanje poreza na katastar javnosti prikazivalo kao skrb za seljaštvo, a stvarno se željelo pogodovati budućim veleposjednicima, tj. pripremiti teren za povlašten nastup novih velikih posjednika (farmera), koji će otkupiti zemljišta bivših državnih kombinata i biti oslobođeni poreza na zemlju, u čemu se dosta uspjelo. Negativan je uspjeh i okolnost da sve više uvozimo hranu iako bi trebalo biti obratno. Proizvodimo manje hrane nego prije Domovinskoga rata.

Ukidanjem poreza na mirovine povećat će se mirovine za 500 000 umirovljenika s većim mirovinama, a zanemarit će se oko 700 000 umirovljenika s mirovinama nižim od 600 eura mjesečno. Nakon toga pokušavat će se pravnim akrobacijama ispravljati taj grijeh prema najsiromašnijima i očekivati njihova zahvalnost na sljedećim izborima.

Dosadašnji hrvatski put u novu bolju budućnost ima previše pogrješaka zbog kojih se često zastaje ili zaluta na tom putu. Zato ne treba bježati od dobronamjerne kritike koja želi upozoriti na dosadašnje nedosljednosti u donošenju propisa radi ublažavanja kriza, kako bi se izbjegle buduće krize.

Nažalost prepoznavanja su otežana jer se prave namjere formalno skrivaju propisima, iako se sve objašnjava potrebom zaštite interesa građana i ostvarenja općega dobra.

Nesnalaženje sadašnje vlasti i nesposobnost davanja pravih objašnjenja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja, kao i prenagljene, nespretne, pa i svađalačke izjave pojedinih čelnika vlasti, makar često i opravdane, ne postižu cilj i imaju loš odjek u javnosti.

Stjepan Androić
Glas Koncila