Kako se svijet našao u položaju da globalna ekonomska kretanja diktira jedan sokačić?

Uz Sueski i Panamski kanal te Gibraltar, Hormuški je tjesnac među najvažnijim prometnim uskim grlima u Sunčevu sustavu. Na najužem je mjestu širok jedva 40 kilometara, a plovidba se odvija kroz dva kanala široka svaki po samo dvije nautičke milje, odvojena međupojasom.

Kroz taj uzani procjep u uobičajenim okolnostima dnevno prolazi oko 20 milijuna barela nafte i naftnih proizvoda, odnosno približno četvrtina svjetske pomorske trgovine naftom i oko petina svjetske potrošnje nafte. U normalno (prijetrumpovsko) vrijeme onuda je svakoga dana prolazilo oko 40 tankera i još stotinjak drugih teretnih brodova. To bi otprilike bilo kao da između Šolte i Visa prolazi svaki peti tanker svijeta, i tako svakoga dana. Hormuški je tjesnac glavna izvozna ruta za naftu koju proizvode Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Katar, Irak, Bahrein i Iran. Onuda prolazi i oko petina svjetske trgovine plinom. Kroz tjesnac mili oko 93 posto katarskoga i 96 posto emiratskoga izvoza plina (izvor: Međunarodna energetska agencija, IEA). Uzak prolaz, a energetska aorta svijeta.

No Hormuz je minijatura samo na karti. Ekonomski je gigant jer predstavlja temelj, osnovu za funkcioniranje modernoga ljudskoga društva. Digitalna ekonomija ne može postojati a da ne srče sok od ostataka životinja i biljaka koje su živjele prije nekoliko stotina milijuna godina, u davno nestalim morima. Fosilna goriva i dalje imaju udio od oko 80 posto ukupne svjetske opskrbe energijom, usprkos rastu i širenju obnovljivih izvora. Digitalizacija nije ukinula fizičku ekonomiju: samo ju je učinila manje vidljivom. Agencija Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj (UNCTAD) upozorava da digitalna tehnologija i infrastruktura snažno ovise o sirovinama, vodi i energiji.

Što se svijet više zaljubljuje u umjetnu inteligenciju, to postaje ovisniji o vrlo klasičnim, sasvim opipljivim izvorima energije. Oni koji su opsjednuti digitalizacijom kao jedinim putom u bolju budućnost prečesto ne kopčaju da ništa virtualno nije doista u oblaku i da digitaliju ne vrte apstraktne nule i jedinice. Aplikacije nisu ukinule geografiju. Proizvodnja i uporaba uređaja, podatkovnih centara i informacijsko-komunikacijskih mreža već sad čini oko desetinu svjetske potrošnje električne energije. IEA procjenjuje da će svjetska potražnja za električnom energijom od 2026. do 2030. rasti oko 4 posto godišnje, među ostalim zbog podatkovnih centara, a oko 80 posto međunarodne trgovine robom i dalje teče morima. Internetski svijet nije ni nematerijalan ni u nenebeskom i nezemaljskom čardaku: on sjedi na struji, kabelima, cijevima, podatkovnim centrima, tankerima, lukama, rafinerijama i logistici. Za Europljane se pokazuje neodrživim oslanjati se na digitalno, a nemati pojma gdje se to »digitalno« doista nalazi, na konkretno kojim računalima, u kojim državama, pod upravom kojih impulzivnih i mušičavih autokrata.

Ključ Hormuza nije samo u obujmu prometa, nego i u nedostatku obilaznice. IEA procjenjuje da postoji samo 3,5 do 5,5 milijuna barela dnevno cjevovodnoga kapaciteta koji može zaobići Hormuz, nasuprot tokovima od oko 20 milijuna barela dnevno preko mora kroz sam tjesnac. To znači da se samo manji dio prometa može brzo preusmjeriti, a za ostatak ne postoji brzo alternativno rješenje. Zato zatvaranje Hormuza funkcionira disproporcionalno, nerazmjerno šokantno: to je kao kvar majušnoga sklopa zbog kojega iz pogona ispada cijela nuklearka i posljedično opskrba električne mreže u nekoliko država.

Bez obzira na sve navedeno, što se jedne male Hrvatske uopće tiče daleki Hormuz? Kako se svijet našao u položaju da globalna ekonomska kretanja diktira jedan sokačić?

Cijena energije formira se globalno. Europa može kupovati naftu iz Norveške ili SAD-a, a ne iz Perzijskoga zaljeva, ali ako je zbog Hormuza poremećena velika količina svjetske opskrbe, i norveška i američka nafta postaju skuplje jer su traženije. Međunarodna energetska agencija navodi da je oko 80 posto nafte koja prolazi Hormuzom namijenjeno Aziji pa izravna izloženost Europe prema događanjima u Iranu nije prevelika. No Europa i dalje troši puno fosila: nafta i plin i dalje su vrlo važni izvori energije. U 2025. EU je najveći dio uvezene nafte kupovao iz SAD-a, Norveške i Kazahstana, a plina iz SAD-a, Rusije i Katara.

Katar, država od tri milijuna stanovnika, dobavljao je gotovo desetinu svega plina u EU. Europa danas nije fizički vezana uz Hormuz onako kako je vezana Azija, ali jest vezana uz svjetske cijene koje događanja u sokaku snažno određuju. Europska središnja banka ističe da rast cijena nafte posljednjih godina često prati i rast tečaja dolara, što za uvoznike poput europodručja pojačava udar inflacije. ECB također naglašava da geopolitički šokovi djeluju dvostruko: kroz veći rizik opskrbe energijom i kroz višu neizvjesnost koja koči potrošnju, ulaganja i trgovinu. Na to se nadovezuju cijene prijevoza: UNCTAD pokazuje da su se nakon udara na Iran indeksi vozarina udvostručili. Stoga Hormuz nije samo pitanje fizičke dostupnosti barela nafte ili molekule plina, nego i cijene njihova prijevoza, osiguranja, financiranja i prerade.

Srećom Europa je danas nešto otpornija nego u vrijeme pandemije i tadašnjih poremećaja opskrbnih lanaca. Komisija je početkom ožujka priopćila da ne vidi neposredan rizik za fizičku opskrbu naftom i plinom. Europska središnja banka istodobno upozorava na rast inflacije u slučaju da se situacija ne smiri. Skuplje gorivo, skuplji prijevoz i skuplja hrana vjerojatno će dovesti i do tvrđe, restriktivnije monetarne politike, odnosno viših kamatnih stopa. Stoga priča o Hormuzu nije samo priča o cijeni dizela na benzinskoj. UNCTAD i MMF upozoravaju da taj poremećaj pogađa i cijene gnojiva, hrane i troškove zaduživanja, osobito u siromašnijim zemljama. Tu leži dublji odgovor na pitanje što je »u pozadini«: svjetska je ekonomija sve digitalnija, ali nije manje materijalna. Naprotiv ona je još više umrežena i oslonjena na sigurne i neprekinute tokove energije.

Hrvatska je snažno ovisna o uvozu energije i zato osjetljiva na fluktuacije cijena. Hrvatski građanin nije izravno osobito izložen invaziji na Iran preko katarske molekule plina, ali jest preko cijene dizela, logistike, hrane i opće inflacije. No Hrvatska više nije samo ranjiva periferija, nego i važan dio europske otpornosti. Terminal u Omišlju u prvih je pet godina rada isporučio više od 11 milijardi kubičnih metara plina. Kroz njega je prošlo više od 60 posto plina koji je ulazio u hrvatski sustav, a kapacitet je povećan sa 4 na više od 6 milijardi kubičnih metara godišnje. JANAF-ov naftovodni sustav ima projektiran kapacitet od 34 milijuna tona nafte godišnje i služi kao međunarodni pravac od Mediterana prema domaćim i inozemnim rafinerijama u jugoistočnoj i srednjoj Europi. To znači da je danas za Hrvatsku energetska sigurnost istodobno i pitanje troškova života i pitanje geopolitičke pozicije. Hrvatska više nije samo pasivni promatrač tuđe energetske drame, nego smo korisniji i sebi i Europi nego što smo bili prije nekoliko godina. Tko ima ulaznu točku za energiju nije tek najobičniji statist u tuđoj geopolitičkoj predstavi.

Najvažnija poruka za građane EU-a, osobito Hrvatske, jest da tranzicija od fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima nije samo dio klimatske politike, nekakve bojanke o zelenilu i pčelicama. Ona je i sigurnosna politika, industrijska politika i, u krajnjoj liniji, politika zdravoga razuma. Svaki kilovat iz domaćih izvora, svaka kuća i auto koji troše manje, svaka toplinska pumpa smanjuju ovisnost o uvoznim fosilima, svako dodatno skladište energije – sve to znači i manje prostora za poremećene tirane i za to da neki daleki tjesnaci određuju cijenu ručka u studentskoj menzi. Hormuz podsjeća da je i najvirtualnija ekonomija onoliko sigurna koliko su sigurni njezini fizički tokovi energije, robe i financija.

Domagoj Sajter
Glas Koncila