Može li Europa ponovno odlučiti trčati zajedno?

Kada je Mario Draghi u rujnu 2024. predstavio svoje izvješće o budućnosti europske konkurentnosti, ono nije zvučalo kao još jedna bruxelleska analiza. Zvučalo je više kao upozorenje da Europa ulazi u razdoblje u kojem više ne će biti dovoljno hodati. Morat će ponovno naučiti trčati.

Mario Draghi nije napisao običnu europsku studiju. Nije to još jedan dokument koji će nekoliko dana izazivati rasprave po Bruxellesu, a zatim završiti na policama i u arhivima. Njegovo izvješće mnogo je ozbiljnije od toga. To je upozorenje. Možda i jedno od najvažnijih upozorenja Europi nakon kraja Hladnog rata. Poruka je jednostavna: svijet se promijenio, a Europa se mijenja presporo.

Model koji je Europi desetljećima donosio rast bio je relativno jednostavan. Europa je imala relativno jeftinu energiju, otvorena svjetska tržišta i sigurnosni okvir koji su uglavnom osiguravale Sjedinjene Države. U takvom svijetu Europa je mogla razvijati svoj socijalni model, industriju i visoku kvalitetu života. Danas više ništa nije isto.

Rat u Ukrajini promijenio je energetsku kartu Europe. Odnosi SAD-a i Kine ulaze u razdoblje strateškog suparništva. Globalizacija više nije samo priča o slobodnoj trgovini nego i o tehnologiji, sirovinama, sankcijama, sigurnosti i industrijskoj politici.

Draghi zato postavlja neugodno pitanje: može li Europa ostati konkurentna? Još važnije pitanje možda glasi: može li Europa djelovati dovoljno brzo? Jer Europa nije siromašan kontinent. Nije bez znanja. Nije bez ljudi. Nije bez kapitala.

Europska unija i dalje ima gospodarstvo vrijedno približno 20 bilijuna dolara i tržište od oko 450 milijuna stanovnika. No problem Europe nije nedostatak potencijala. Problem Europe često je brzina. Dok europsko gospodarstvo danas raste oko jedan posto godišnje, Indija raste približno šest do sedam posto, a Kina oko četiri do pet posto. Razlike koje danas izgledaju male kroz deset ili petnaest godina postaju ogromne.

Draghi upozorava i na još jednu zabrinjavajuću činjenicu: Europa zaostaje u inovacijama. Samo četiri od pedeset najvećih svjetskih tehnoloških kompanija dolaze iz Europe. Europa stvara znanje, ali ga često ne uspijeva pretvoriti u velike globalne kompanije.

Jedan primjer posebno dobro pokazuje taj problem. Njemački BioNTech bio je među pionirima razvoja mRNA tehnologije i razvio jedno od prvih uspješnih cjepiva protiv COVID-a. Znanje je nastalo u Europi. Znanstvenici su bili europski. Ideja je bila europska. Ali tek kroz partnerstvo s američkim Pfizerom razvijena je golema industrijska i komercijalna infrastruktura koja je proizvod pretvorila u globalni poslovni i tehnološki uspjeh.

To nije europski neuspjeh. Ali jest podsjetnik na Draghijevu tezu: Europa često stvara ideje, dok ih drugi lakše pretvaraju u veliku industriju i globalni kapital.

Slična priča danas se odvija i u automobilskoj industriji. Kineske marke poput BYD-a, Geelyja, Cheryja i XPenga prije samo nekoliko godina bile su gotovo nepoznate europskim kupcima. Danas drže približno devet posto europskog tržišta automobila i oko četrnaest posto tržišta električnih vozila.

Sama brojka nije najvažnija. Važnije je što ona govori. Europa prvi put ozbiljno osjeća pritisak upravo u industriji koja je desetljećima bila jedna od njezinih najvećih snaga. Još zanimljivije, kineske kompanije više ne dolaze samo prodavati automobile Europi.

Xiaomi je otvorio istraživačko-razvojni centar u Münchenu i zaposlio bivše stručnjake BMW-a, Porschea i Mercedesa. BYD pregovara o korištenju ili preuzimanju dijela europskih proizvodnih kapaciteta. Prije dvadeset godina europske i američke kompanije odlazile su u Kinu zbog jeftinije proizvodnje.

Danas kineske kompanije dolaze u Europu po znanje, inženjere, iskustvo i industrijsku infrastrukturu. To možda najbolje pokazuje koliko se svijet promijenio. Kina više nije samo tvornica svijeta. Ona sve više želi postati i razvojni centar svijeta.

A povijest pokazuje da Europa zna djelovati brzo kada postoji osjećaj zajedničke svrhe. Dovoljno je prisjetiti se nekoliko velikih europskih projekata. Prvi je mreža autocesta.

Danas nam se čini normalnim sjesti u automobil u Zagrebu i nekoliko sati kasnije biti u Münchenu, Milanu, Beču ili Parizu. No to nije nastalo slučajno. Poslijeratna Europa desetljećima je gradila prometnu infrastrukturu koja je fizički povezala kontinent. Autoceste nisu bile samo ceste. One su bile gospodarski projekt, politički projekt i projekt mira.

Drugi primjer je Airbus. Sedamdesetih godina ideja da Europa zajednički razvije putničke zrakoplove djelovala je gotovo nerealno. Boeing je dominirao svijetom, a europske države pojedinačno nisu imale dovoljno snage. Odlučile su povezati znanje, industriju i političku volju. Nastao je Airbus. Danas gotovo polovica svjetskih komercijalnih zrakoplova dolazi iz Airbusa. Europa je pokazala da može stvoriti industrijskog prvaka svjetske razine.

Treći primjer je europski svemirski program. A četvrti je možda manje vidljiv, ali dugoročno jednako važan. Erasmus.

Od njegova pokretanja više od 16 milijuna mladih ljudi studiralo je ili dio obrazovanja provelo izvan svoje zemlje. To nije bio samo obrazovni program. To je bio projekt stvaranja europskog prostora znanja, iskustava i ljudi koji međusobno surađuju.

Europa je više puta pokazala da zna graditi i ceste i industriju, ali i ljude. I tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja. Ako su ugljen i čelik bili temelji europskih integracija nakon Drugoga svjetskog rata, što su temelji Europe 21. stoljeća?

Europska zajednica za ugljen i čelik nastala je kako bi gospodarska suradnja postala temelj mira.

Što su danas novi ugljen i čelik? Možda energija. Možda umjetna inteligencija. Možda podatkovni centri. Možda poluvodiči. Možda nuklearna energija. Možda europska AI infrastruktura. Možda zajedničke električne mreže. Možda kritične sirovine.

Vjerojatno sve to zajedno.

Jer u 21. stoljeću moć ne nastaje samo u tvornicama čelika. Nastaje u podatkovnim centrima, energetskim mrežama, laboratorijima i sveučilištima. Kina je to razumjela. Sjedinjene Države također. Europa to počinje shvaćati. I upravo je to srž Draghijeva izvješća.

On ne govori samo da Europa treba više ulagati. On govori da Europa mora ponovno naučiti razmišljati veliko. I pritom iznosi brojku koja zvuči gotovo nevjerojatno: Europa bi trebala povećati ulaganja za oko pet posto BDP-a godišnje. To je investicijski napor kakav Europa nije vidjela desetljećima.

A tu dolazimo i do pitanja političke strukture Europske unije. Je li Europa prespora zato što ima previše procedura? Previše institucija? Previše prava veta? Odgovor nije jednostavan.

Europski sustav ponekad djeluje frustrirajuće spor. U svijetu u kojem Kina može graditi brzinom koju Europa teško prati, europske procedure znaju izgledati tromo. Ali postoji i druga strana.

Europa nije država. Europa je pokušaj suradnje velikog broja različitih država, jezika, povijesti i interesa. I upravo zato su njezina najveća postignuća toliko impresivna. Airbus nije nastao zato što je jedna država pobijedila druge. Nastao je zato što su zajedno prihvatili zajednički interes.

Pitanje za Europu danas možda nije zna li trčati. Znamo da zna. Pitanje je želi li ponovno pronaći zajednički cilj. Jer ako se provedba reformi ubrza, Europa može ostati jedan od ključnih centara svijeta: kontinent tehnologije, industrije, kvalitete života i stabilnosti. Ako ostane spora, postoji i drugi scenarij.

Europa bi mogla ostati ugodno mjesto za život, ali postupno izgubiti mjesto gdje se stvaraju najveće ideje, najveće industrije i najveće tehnologije. I zato pitanje više nije hoće li kineske kompanije prodavati automobile u Europi.

Pitanje je mnogo ozbiljnije: hoće li Europa postati tržište za tuđe industrijske sustave ili će ponovno izgraditi vlastite? Jer Kina više ne izvozi samo proizvode. Ona izvozi cijele industrijske sustave: automobile, baterije, softver, istraživanje, proizvodnju i umjetnu inteligenciju.

A možda upravo to i jest najdublja poruka Draghijeva izvješća: Europa nema problem manjka znanja. Europa ima problem brzine, koordinacije i industrijske strategije.

Za Hrvatsku je ova rasprava daleko važnija nego što izgleda. Ako Europa ponovno počne graditi velike projekte, Hrvatska više nije periferija. Postaje srednjoeuropski izlaz na more. Rijeka, Jadransko-jonski pravci, željeznice, energetski koridori, povezivanje Podunavlja i Jadrana, sve to odjednom dobiva drukčije značenje.

No možda Hrvatska ima još jednu prednost o kojoj se premalo govori.

Hrvatska je prirodno lijepa i još uvijek relativno očuvana zemlja. Na malom prostoru ima panonsku ravnicu, gorje i Velebit, rijeke, velike količine pitke vode i jedan od najljepših dijelova Mediterana. Istodobno je dobro povezana europskom mrežom autocesta, zračnim prometom, telekomunikacijama i digitalnom infrastrukturom.

To je bio temelj razvoja turizma. Ali možda može postati i nešto više.

U svijetu u kojem visokoobrazovani ljudi i kompanije sve više biraju gdje žele živjeti i raditi, kvaliteta života postaje i ekonomska kategorija. Kalifornija nije privlačila samo kapital i tehnologiju. Privlačila je ljude kombinacijom klime, sveučilišta, otvorenosti i kvalitete života.

Hrvatska ne može postati Kalifornija. Ali može postati Hrvatska, privlačna za život i rad. To znači zemlja koja čuva prirodu i prostor, koja želi biti uređena, učinkovita i ugodna za život. Slikovito rečeno: uređen  park  za visoku kvalitetu života.

Takav model traži više od lijepe prirode i zanimljivog povijesnog nasljeđa. Traži učinkovitu administraciju, konkurentan porezni sustav, nultu toleranciju prema korupciji i poslovno zakonodavstvo koje nije samo jednostavno nego i inovativno. Uključujući područja koja će biti važna u budućnosti: financijske usluge, razvoj fondacija, trustova, digitalnu ekonomiju i djelatnosti visoke dodane vrijednosti.

To su poslovi koji ne trebaju „dimnjake“. Ali trebaju znanje. I ljude. Zato kvalitetno obrazovanje, od vrtića do sveučilišta, kao i široko znanje engleskog jezika postaju razvojna infrastruktura jednako važna kao ceste i luke.

Hrvatska bi se mogla pozicionirati i kao „prijatelj električnih vozila“ država, široko pokrivena mrežom brzih punionica i novom infrastrukturom mobilnosti. Jer u ekonomiji znanja pitanje više nije samo gdje se proizvodi. Sve više postaje pitanje: gdje ljudi žele živjeti. To posebno vrijedi za djelatnosti gdje su ljudi najvrijedniji kapital.

Ponekad povijest ubrza. A tada male države imaju priliku postati veće nego što to sugerira njihova veličina. Možda je zato pravo pitanje Draghijeva izvješća zapravo jednostavno: nije može li Europa trčati. Nego može li Europa ponovno odlučiti trčati zajedno.

dr. sc. Đuro Njavro