Kapitalno izdanje: Anđelko Akrap, Stanovništvo u Hrvatskoj kroz stoljeća

Ne može se reći da je demografija ili znanost o stanovništvu u nas zapostavljena ili zaboravljena disciplina. O temama iz domene te akademske discipline nerijetko pišu i izvještavaju mediji, posebice kada je riječ o temama kao što su smrtnost i rodnost stanovništva, starenje stanovništva i mirovine, iseljavanje, (ne)zaposlenost, strani radnici i sl. Demografiju, odnosno demografsku revitalizaciju kao prioritetnu temu istaknula je i aktualna hrvatska vlada, osnovavši čak i posebno ministarstvo, a demografijom su se bavile i prijašnje vlade osnivajući posebna tijela ili savjete te producirajući ambiciozne programe demografskog razvitka i obnove. O demografiji, dakle, često slušamo, ali ipak nedovoljno znademo.

Demografska povijest u širokom povijesnom i prostornom kontekstu

Kada je riječ o akademskoj razini, ističu se dva žarišta koja djeluju u kontinuitetu od dobrih šezdesetak i više godina. Jedno je Geografski odjel ili odsjek na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a drugo Ekonomski fakultet u Zagrebu. Obje ustanove imaju dugu tradiciju akademskog poučavanja i istraživanja kolegija i tema povezanih sa stanovništvom. Iz njih su potekli i danas već prilično brojni demografi koji djeluju na spomenutim adresama i drugim ustanovama kao što su primjerice Institut za društvene znanosti Ivo Pilar, Institut za istraživanje migracija, Institut za društvena istraživanja ili Katoličko sveučilište, da spomenemo samo neke. S jedne od dviju za demografiju ishodišnih adresa dolazi i autor knjige koja je predmet ovoga prikaza. Riječ je o demografskoj studiji, preciznije sintezi što ju je nedavno objavio Anđelko Akrap, jedan od naših viđenijih demografa s dugogodišnjim nastavničkim i istraživačkim stažem na Ekonomskom fakultetu.

Tematiku knjige precizno i bez imalo ostatka ili viška ocrtava njezin naslov – knjiga se bavi stanovništvom Hrvatske od najstarijih vremena, tj. od prapovijesti, pa sve do danas. Osnovni tekst knjige na oko 750 stranica (u cijelosti knjiga ima 839 stranica) podijeljen je u 22 poglavlja, a svako je poglavlje dodatno raščlanjeno na manje cjeline što čitateljima omogućava dobru preglednost i snalaženje. Tekst je opremljen sa 65 tablica i 76 slika, zapravo dijagrama i grafikona, što je dodatna, često puta dobrodošla vizualizacija teksta.

Izuzmu li se prvo, uvodno poglavlje i posljednje koje donosi sažetak, ostalih dvadeset poglavlja čini logičnu i vremenski dosljednu strukturu koju nije teško pratiti. Akrap ni u jednom razdoblju nije o hrvatskom stanovništvu pisao kao o izoliranoj populaciji nego redovito u širem prostornom kontekstu, donoseći usporedbe s drugim zemljama. Za svako razdoblje tumači se i politički okvir kao i prevladavajući gospodarski uvjeti budući da i jedno i drugo značajno utječe na kretanje broja stanovnika, ali i usmjerava njihovo prostorno kretanje, odnosno migracije. Smještajući demografska kretanja u realan povijesni okvir autor je ponudio cjelovitu sliku višestoljetnog demografskog kretanja s povremenim usponima i groznim padovima.

Akrapova priča o stanovništvu Hrvatske, ali i hrvatskom stanovništvu u Europi, započinje znatno prije pojave narodnog imena u povijesti. Prva tri poglavlja posvetio je prapovijesti i antičkome dobu. Očuvani tragovi iz prapovijesti upućuju na zaključak da su najstariji stanovnici današnjeg hrvatskog područja bili pripadnici za ono vrijeme naprednih kultura. U neolitiku (5. tisućljeće prije Krista) zabilježeno je u različitim dijelovima više različitih kultura u pravilu nazivanih prema dominantnom lokalitetu, pa tako imamo sopotsku kulturu nazvanu prema lokalitetu iz okolice Vinkovaca ili pak danilsku kulturu nazvanu prema lokalitetu iz šibenske okolice. Eneolitik (4. i 3. tisućljeće prije Krista) donosi prve organizirane oblike naseljenosti većeg prostora, a klasični je predstavnik tzv. lasinjska kultura, nazvana po mjestu na rijeci Kupi, ali raširena po cijelom međurječju Drave i Save, sve do Velebita. Iz brončanog pak doba (3. i 2. tisućljeće prije Krista) najpoznatija je vučedolska kultura.

U antičko doba hrvatsko područje nastanjuju različite etničke skupine koje se često, prema jednoj od njih, nazivaju skupnim imenom Ilira. Akrap ukazuje na činjenicu da je riječ o velikom broju međusobno slabo povezanih skupina, od kojih su samo neke ilirske, dok druge (primjerice Liburni, Histri, Japodi, Delmati) nemaju s Ilirima srodnosti. U to doba pod utjecajem grčkog čimbenika na pojedinim točkama duž obale osnivaju se kolonije i započinje urbanizacija koja se nastavlja pod utjecajem Rima, a njezini tragovi očuvani su do danas.

Kada je u tekst uveo Hrvate, našeg je autora ponajviše zanimalo je li to bio prekid ili kontinuitet naseljenosti u odnosu na prijašnja razdoblja. Analizirajući glavne izvore i autore koji su se bavili etnogenezom Hrvata, priklonio se prevladavajućem mišljenju da su Hrvati, u trenutku ulaska na povijesnu scenu, mješavina starosjedilačkog, romaniziranog i poluromaniziranog stanovništva te doseljenog slavenskog stanovništva, kao i da je proces stapanja uglavnom tekao mirno pa je i populacijsko stanje bilo dobro. Oko 1000. godine na području današnje Hrvatske bilo je između 400.000 i 425.000 stanovnika. Iz današnje perspektive to se može činiti kao mala populacija, međutim uspoređujući je s drugim europskim zemljama, autor nas uvjerava da je za tadašnje prilike riječ o respektabilnom broju stanovnika.

Migracije i povijesni lomovi kao trajna odrednica hrvatskog prostora

U poglavljima koja slijede prati se kronološki demografski razvitak, uzimajući u obzir specifičnosti hrvatskoga područja te političkih, društvenih i gospodarskih okolnosti koje presudno utječu na smjer i intenzitet demografskoga kretanja. Smjenjuju se razdoblja uspona i padova. Za autora je otežavajuća činjenica svakako bila politička rascjepkanost hrvatskog područja. Posljedica toga jest da je u pojedinim razdobljima bio prisiljen zasebno obraditi i do desetak različitih prostornih cjelina. To najviše dolazi do izražaja u poglavlju koje obrađuje srednji vijek kada je zbog specifičnih uvjeta i utjecaja na demografska kretanja zasebno obradio Slavoniju (panonsku Hrvatsku), potom Liku, Krbavu i Gacku, ondašnju središnju Hrvatsku (zapravo kontinentalni dio Dalmacije), komunalne gradove i otoke (Poreč, Pula, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Krk, Osor i Rab), otočne komune (Krk, Cres, Rab, Brač, Hvar), Istru, Dubrovačku Republiku i Bosnu. Inače, u tom razdoblju u cjelini, hrvatske zemlje do početka 14. stoljeća slijede trend gospodarskog i populacijskog rasta kakav je bilježio i europski Zapad.

Međutim, nakon približno 1300. godine na Zapadu nastupa krizno razdoblje, izazvano ponajprije nestašicom žita i epidemijama kuge, dok se na hrvatskom području prosperitetno razdoblje nastavilo i trajalo je sve do potkraj 14. stoljeća i osmanskog zaposjedanja Bosne. Nakon višestoljetnog rasta, od polovice 15. stoljeća uslijedilo je nazadovanje koje je trajalo gotovo dva i pol stoljeća. Posljedica je pad broja stanovnika od 1500. do 1700. godine s oko 1.010.000 na 645.000. Posljedica je to pogibija u ratovima, iseljavanja, odvođenja u sužanjstvo i epidemija. Taj pad, odnosno slom kako ga autor naziva, nije nikad nadoknađen, što Akrap dokazuje kasnije u tekstu.

Od 1700. do 1820. nastupilo je opet nešto povoljnije razdoblje, kada sa smirivanjem političkih prilika hrvatske zemlje ponovno bilježe porast stanovništva, međutim već od druge polovice 19. stoljeća Hrvatska je postojano među zemljama s najnižim rastom stanovništva, a od 1991. i s padom broja stanovnika. Mnogobrojni su i različiti čimbenici uvjetovali takvo kretanje, međutim po Akrapu najdugotrajniji i najrazorniji utjecaj imale su migracije, odnosno različito uvjetovano iseljavanje. Mijenjali su se smjerovi i uvjeti selidbe, ali iz Hrvatske se postojano odlazilo. Koliko su razoran učinak imali različiti oblici iseljavanja, ponajviše je vidljivo u najopsežnijem, trinaestom poglavlju u kojem se obrazlažu demografski gubici od kraja 15. do 18. stoljeća. Uz selidbu, najčešće prisilnu, povremeno su dodatni negativan učinak na stanovništvo imali i drugi čimbenici, primjerice, epidemije ili Drugi svjetski rat s poraćem. Negativne čimbenike tek je donekle moglo ublažiti doseljavanje u Hrvatsku, ali nedovoljno da preokrene trend.

Jedan od većih problema s kojima se Akrap nedvojbeno suočavao jest (ne)postojanje pouzdanih brojčanih podataka o stanovništvu. Poznato je da se sveobuhvatni popisi stanovništva provode tek od polovice 18. stoljeća, a u Hrvatskoj je prvi takav popis proveden 1857. Za sva prijašnja razdoblja morao se Akrap osloniti na druge izvore te iz njih temeljem procjene doći do podataka koje je predočio u knjizi. Itekako svjestan ovog problema, o tome je pisao u prvom, uvodnom poglavlju, objašnjavajući kako se snalazio, a dojam predstavljača jest da se s tim problemom nosio hrabro i odmjereno jer procjene nije izbjegavao te ih je redovito objašnjavao, podižući im na taj način vjerodostojnost.

Kao rezultat dugotrajnih i svekolikih mijena i povijesnih razdoblja imamo današnje stanje stanovništva po kojem se Hrvatska nalazi „na dnu europske ljestvice“. Kako je to izgledalo i kada je došlo do zaostajanja za drugima, zorno prikazuje i posljednja, 76. po redu slika objavljena u zaključnome poglavlju. Vrlo jednostavan grafikon prikazuje kretanje broja stanovnika od 1. do 2021. godine u Hrvatskoj i u nekoliko zemljopisno bliskih ili veličinom sličnih zemalja. Oko 1000. godine, prikazuje grafikon, Hrvatska je brojem stanovnika bila podjednaka s Grčkom, Irskom, Danskom i Mađarskom. Riječ je, dakako, o usporedbi današnjih državnih područja navedenih zemalja. Na koncu prikazanoga razdoblja, zaključno s 2021. godinom, Hrvatska ima uvjerljivo najmanje stanovnika. Za Mađarskom i Grčkom zaostaje znatno, obje zemlje imaju više nego dvostruko veću populaciju, a pretekla nas je i Irska, od koje je većim dijelom 20. stoljeća Hrvatska imala nešto više stanovnika. Taj grafikon upotpunjuju podatci prikazani još u prvom dijelu knjige, u tablicama koje prikazuju slično, usporedbu kretanja broja stanovnika Hrvatske i nešto većeg broja drugih zemalja.

Kruna nekoliko uzastopnih tablica jest ona označena brojem 13 koja prikazuje hipotetski broj stanovnika Hrvatske da je zemlja u razdoblju od 1700. do 2021. imala trend rasta stanovništva svake od tih zemalja. Evo nekoliko primjera: da je stanovništvo Hrvatske raslo istom stopom kao stanovništvo Mađarske, 2021. imala bi 7.545.592 stanovnika. Rast je bio sporiji u Italiji, iz koje je također mnoštvo ljudi iselilo, no i u slučaju rasta talijanskom stopom, Hrvatska bi 2021. imala 5.688.048 stanovnika, a ne 3.871.833 koliko ih je stvarno popisano. Ne ćemo dalje navoditi, ovo su dva primjera simulacije razmjerno umjerena rasta, a za one bombastičnije zavirite u knjigu.

Izazovi populacijske politike

U ovom prikazu nije moguće ni približno dotaknuti se svih obrađenih sastavnica po svemu impozantne knjige, izdvajamo tek neke kako bismo ilustrirali širinu zahvata. Jedno od posljednjih poglavlja autor je posvetio analizi pojedinih specifičnih situacija i pojava kao što su bijeg sa sela, agrarna kolonizacija, stradanja u Domovinskom ratu. Svaka od njih utjecala je na kretanje i razmještaj stanovništva. Cijelo poglavlje posvećeno je i analizi narodnosnog sastava, odnosno pojedinih zajednica (Hrvati, Srbi, Jugoslaveni, Talijani, Nijemci, Mađari, Romi i drugi). Dva su, pak, poglavlja posvećena analizi demografskih pokazatelja na razini postojećih županija, a u zaključku se autor osvrnuo i na izostanak političkog i društvenog suglasja oko dugoročne populacijske politike, iako su hrvatski demografi već 1970-ih počeli upozoravati na moguće probleme.

Treba naglasiti da Akrapova knjiga nema sadržaj strukturiran na način uobičajen za demografske analize. Naime, po uobičajenoj demografskoj šabloni za očekivati je bilo približno ovakav slijed: kretanje broja stanovnika – prirodno kretanje (natalitet i mortalitet) – migracije (iseljavanje i doseljavanje) – strukture stanovništva (dobna, spolna, narodnosna, gospodarska, obrazovna) – projekcije. Autor se međutim odlučio za drugačiji pristup, mogli bismo reći holistički, ne ispuštajući pritom iz vida nijedan od uobičajenih demografskih sadržaja, ali ne prikazujući ih odvojeno nego povezujući ih vješto u cjelinu. Svemu tome dao je čvrst kronološki slijed, preklopivši ga sa zemljopisnom razvedenošću zemlje.

Dobili smo štivo koje će sa zanimanjem i razumijevanjem čitati i široka publika, a ne samo autorovi kolege demografi i poneki demografski znatiželjnik. Da ne bi bilo zabune, Akrapova rasprava nije zbog toga manje znanstvena. Svi su navodi uredno potkrijepljeni pozivima na izvore i literaturu, a popis radova navedenih u literaturi obuhvatio je čak 58 stranica knjige ili približno tisuću najrazličitijih djela od knjiga, zbornika i znanstvenih radova do enciklopedijskih jedinica i novinskih članaka. Demografska tematika obrađena na ovakav način zapravo je samo još životnija i uvjerljivija jer je prikazana u nerazdvojnoj sprezi s društvenim razvitkom.

Zaključno treba reći da je Akrapova knjiga velika sinteza hrvatske demografske tematike. Čitatelja ne ostavlja ravnodušnim, skreće mu pozornost na relevantne procese, istražuje uzroke, upozorava na posljedice, često razorne i nepopravljive. U današnje vrijeme, kada u znanosti zbog utrke za bodovima prevladava trend objavljivanja manjih radova u časopisima, sinteze slične ovoj sve su rjeđe jer se „ne isplate“. Anđelko Akrap krenuo je drugim putem. Ne osvrćući se na činjenicu da je u svojoj akademskoj i znanstvenoj karijeri dostigao trajna zvanja – nakon čega većina smatra da više ništa nije dužna napraviti – prihvatio se pisanja velike rasprave, u koju je ugradio sve spoznaje i iskustvo dugogodišnjega predanog rada i priskrbio nam pregled kakav dosad nismo imali. Dobro je i to što je Akrapov magnum opus objavila Matica hrvatska jer su upravo ovakve sinteze primjerene nakladniku s nacionalnim predznakom.

Tko god posegne za ovom knjigom, a preporučujemo da to učine mnogi, suočit će se s obiljem novih spoznaja o stanovništvu Hrvatske, od kojih su neke i uznemirujuće, a zacijelo će preispitati i poneko ranije stečeno mišljenje o pojedinim demografskim pojavama.

Mladen Klemenčić
Vijenac