Hrvatska danas ima priliku biti subjekt vlastite strategije

Hrvatska je mala zemlja, ali nije nevažna zemlja. To je prva rečenica od koje bi trebala polaziti svaka ozbiljna rasprava o našem mjestu u svijetu. Mala zemlja ne može mijenjati svjetski poredak, ali može razumjeti u kojem se poretku nalazi. Ne može sama zaustaviti velike procese, ali može na vrijeme prepoznati njihove smjerove. Ne može uvijek birati okolnosti, ali može birati svoje ponašanje u njima.

Hrvatska se nalazi na prostoru koji nikada nije bio jednostavan. Srednja Europa, Mediteran, Balkan, Jadran, Podunavlje – sve se to kod nas dodiruje. U mirnim vremenima to je prednost. U nemirnim vremenima to postaje odgovornost. Na našem prostoru velike europske ideje često su se susretale s velikim europskim krizama. Zato Hrvatska ne smije vanjsku politiku shvaćati kao protokol, nego kao ozbiljnu državnu disciplinu.

U posljednjih trideset godina Hrvatska je ostvarila ono što je za mnoge generacije bilo povijesni san: međunarodno priznanje, članstvo u NATO-u, Europskoj uniji, Schengenu i eurozoni. To su golema postignuća. Ona znače da je Hrvatska institucionalno usidrena u zapadnom svijetu. No članstvo samo po sebi nije strategija. Ono je okvir. A okvir treba ispuniti sadržajem.

Svijet u koji smo ušli nakon 1990. bio je svijet optimizma. Vjerovalo se da će se tržište širiti, demokracija jačati, granice gubiti važnost, a ratovi postajati sve manje mogući. Danas znamo da je to bilo samo djelomično točno. Globalizacija je donijela rast, trgovinu, tehnologiju i otvorenost. Ali donijela je i ovisnosti, ranjivosti i nove nejednakosti. Pandemija, rat u Ukrajini, energetski šokovi, napetosti na Bliskom istoku i rast novih globalnih blokova pokazali su da svijet nije postao jednostavniji. Postao je povezaniji, ali i krhkiji.

U takvom svijetu mala zemlja mora imati hladnu glavu. Ne smije biti zarobljena velikim riječima ni malim kompleksima. Hrvatska ne treba glumiti veliku silu, ali ne smije ni pristati na ulogu promatrača. Njezina snaga mora biti u jasnoći, vjerodostojnosti i sposobnosti da vlastite interese uklopi u šire europske i zapadne interese.To posebno vrijedi danas, kada se globalizacija preoblikuje. Svijet više ne ide prema jednom jedinstvenom tržištu i jednom modelu razvoja. Sve više ide prema blokovima, prema skraćenim lancima opskrbe, prema energetskoj sigurnosti, tehnološkoj autonomiji i novoj industrijskoj politici. Amerika ponovno govori o reindustrijalizaciji. Kina gradi vlastiti tehnološki i gospodarski sustav. Rusija se okreće Aziji. Globalni jug traži veći glas. Europa se pita može li biti više od velikog tržišta.

A gdje je u svemu tome Hrvatska?

Hrvatska ima prednosti koje često podcjenjuje. Ima more, položaj, europsko članstvo, energetsku infrastrukturu, LNG terminal na Krku, luke, prometne pravce, sigurnosni okvir NATO-a i pristup europskom tržištu. U svijetu u kojem energija, logistika i sigurnost ponovno postaju strateške riječi, to nisu male stvari.

Ali Hrvatska ima i slabosti koje predugo uljepšavamo. Prošla je snažnu deindustrijalizaciju. Previše se oslonila na turizam. Uvozi previše hrane iako ima prirodne uvjete za znatno snažniju poljoprivredu. Demografski je oslabljena. Prečesto se zadovoljava time da troši prilike umjesto da ih pretvara u dugoročne razvojne prednosti.

Turizam je blagoslov, ali ne može biti cijela razvojna filozofija. Lijepa obala nije dovoljna za ozbiljnu državu 21. stoljeća. Hrvatska mora ponovno otvoriti pitanje proizvodnje, hrane, energije, obrazovanja, tehnologije i izvoza znanja. U svijetu kriza, nije dovoljno biti ugodna destinacija. Treba biti korisna, stabilna i strateški važna zemlja.

Posebno je važno pitanje hrane. Zemlja koja ima zemlju, vodu, klimu i tradiciju, a istodobno značajno ovisi o uvozu hrane, mora se zapitati gdje je pogriješila. U staroj globalizaciji moglo se vjerovati da će tržište sve riješiti. U novom svijetu znamo da ne će. Hrana, energija i tehnologija više nisu samo gospodarska pitanja. Ona su pitanja sigurnosti.

Isto vrijedi za diplomaciju. Diplomacija male zemlje ne smije biti ni velika retorika ni mala lukavost. U međunarodnim odnosima mala zemlja najviše vrijedi kada joj se vjeruje. Vjerodostojnost je njezin kapital. Velike države imaju vojsku, valutu, tržište i veto. Male države imaju reputaciju. Ako je izgube, ostaju gotovo bez zaštite.

Zato Hrvatska mora biti predvidljiva, ozbiljna i korisna saveznicima, ali istodobno dovoljno svjesna vlastitih interesa. Mora znati gdje pripada, ali i što želi. Mora biti europska država, ali ne smije čekati da Bruxelles misli umjesto nje. Mora biti transatlantski pouzdana, ali mora razumjeti da se i odnosi između Europe i Amerike mijenjaju. Mora biti otvorena prema svijetu, ali ne naivna prema njegovim rizicima.

Pred Hrvatskom je zato zadaća izgradnje nove male državne doktrine. Ona ne mora biti velika po riječima. Mora biti jasna po ciljevima.

Prvo, energetska otpornost. Drugo, jača proizvodna i prehrambena baza. Treće, obrazovanje i znanje kao izvozni sektor. Četvrto, prometno i logističko povezivanje Jadrana, srednje Europe i Podunavlja. Peto, ozbiljna diplomacija koja razumije da se u svijetu 21. stoljeća moć više ne mjeri samo vojskom, nego i energijom, informacijama, tehnologijom, reputacijom i povjerenjem.

Hrvatska ne smije ostati zemlja koja se povremeno probudi kada nastupi kriza. Mora postati zemlja koja čita znakove prije nego što kriza postane očita. U tome je razlika između države koja reagira i države koja vodi.

Svijet koji dolazi ne će biti mirniji, ali može biti pun prilika. Ne će biti jednostavniji, ali će nagrađivati one koji razumiju složenost. Ne će biti pravedan sam od sebe, ali male zemlje koje su pametne, stabilne i vjerodostojne mogu u njemu pronaći svoje mjesto.

Hrvatska je kroz povijest često bila predmet tuđih odluka. Danas ima priliku biti subjekt vlastite strategije. To ne znači da može birati svijet u kojem živi. Ali može birati kako će se u njemu postaviti.

A za malu zemlju to je ponekad najvažnija razlika između povijesti koja se trpi i budućnosti koja se gradi.

dr. sc. Đuro Njavro