Kriza ideje o ujedinjenoj Europi

Privukla mi je ovih dana pozornost jedna drukčija rasprava o energetskoj (ne)stabilnosti Europe (EU-a) nakon blokade Hormuškog tjesnaca. Ponajviše zato što ne polazi od klasične žalopojke o nemoćnoj, ovisnoj Europi. Već traži odgovor na pitanje zašto EU kao najveće jedinstveno tržište na svijetu u svakoj (energetskoj) krizi podliježe ucjenama i moljaka slabije od sebe – danas za naftu, jučer za plin, sutra za baterije – umjesto da postavlja uvjete (i) na tržištu energije i uvelike sudjeluje u njegovu oblikovanju.

Raspored putovanja sve govori

Odgovor je koliko jednostavan, toliko porazan. Sadržan je već u rasporedu putovanja premijera vodećih članica EU-a. Odmah nakon početka američko-izraelskog rata protiv Irana njemački kancelar Friedrich Merz odletio je u SAD. Ne samo da bi dao balansiranu političku potporu predsjedniku Trumpu, već i da bi skoknuo do Houstona i dogovorio dugoročnu isporuku američkog LNG-a njemačkoj industriji.

Nešto poslije talijanska se premijerka Giorgia Meloni, leteći među raketama, zaputila u posjet državama Perzijskoga zaljeva (Katar, UAE, Saudijska Arabija) da bi kratkoročno Italiji osigurala prioritet u drastično smanjenoj isporuci LNG-a, a dugoročno nastavila pozicionirati Italiju kao glavni centar za distribuciju plina prema zapadnoj Europi (ono što bi Hrvatska trebala postati za srednju Europu).

Kao rezultat svoga prijašnjeg posjeta Kini francuski predsjednik Emmanuel Macron europsku energetsku budućnost vidi u nuklearnoj energiji (francuski forte) i većem korištenju zelene energije (Sunce, vjetar). Manje mu je važno što se upravo forsiranje zelene energije pokazalo kao veliki generator europske energetske ranjivosti i industrijske krize te što je proizvodnja te zelene energije izrazito crna i gotovo potpuno kineska (solari više od 90 posto). Važnije mu je što bi on tim solističkim francuskim koketiranjem s Kinom pokušao prevenirati novi američko-kineski bipolarni poredak, ojačati francuski utjecaj u Europi i zadržati nešto utjecaja na globalnoj sceni.

Španjolski premijer Pedro Sánchez nastoji osigurati preferencijsku opskrbu fosilnim gorivima iz islamskog svijeta svojim otvorenim i glasnim političkim antiamerikanizmom, a i zbog energetske strukture (zelena energija, diverzificirana opskrba) Španjolska je relativno otporna na aktualnu naftno-plinsku krizu. Za provedbu njegove antikrizne koncepcije nije ni potrebno paliti motore premijerskog aviona. Dovoljno je da iz svog ureda svakoga tjedna odapne poneku političku strijelu prema SAD-u.

Obrazac je isti i ponavlja se u svakoj (energetskoj) krizi: svaka članica EU-a, od najvećih do najmanjih, uključujući Hrvatsku, najprije nastoji pronaći izlaz za sebe na nacionalnoj, državnoj razini. I potpuno je razumljivo s gledišta države da svaki premijer ili predsjednik, od Merza i Meloni do Macrona ili Plenkovića, najprije 'leti' onamo gdje vjeruje da će najbolje zaštititi interes svoje države ili barem svoje vlasti.

Predestinirani trajni gubitnik

EU je pritom tek sljedeća instancija, u koju predsjednici i premijeri ulaze s često dijametralno suprotstavljenim interesima. Između ostalog, i zato što su dotad već globalni politički igrači ili globalni trgovci energijom s pojedinim državama članicama EU-a pojedinačno odradili svoje strategije i taktike kako bi potaknuli unutarnju kompeticiju u EU-u, pa i neprijateljstva. Zato na kraju oni mogu diktirati uvjete EU-u kao najvećem jedinstvenom tržištu na svijetu, a ne obratno.

Jučer Rusija, danas zemlje Perzijskog zaljeva, sutra Kina, trajno SAD... Zato EU nema uistinu zajedničku energetsku strategiju kao ni taktičke opcije za krizne situacije. Zato ne može iskoristiti svoju prednost najvećega svjetskog tržišta, nego postaje predestinirani trajni gubitnik.

No ključan problem tu nije kriza jedinstva u EU-u. To je posljedica. Ključan je problem kriza ideje o ujedinjenoj Europi. Projekt prema kojemu se jedinstvo EU-a može graditi stvaranjem postmoderne administrativne države, politikom pritisaka i inflacijom pravne regulative pokazao se potpuno promašenim. Takav EU može se dogovoriti o prihvaćanju već opjevanoga fiksiranog čepa na plastičnim bocama, ali ne može o vitalnim zajedničkim interesima poput energetske sigurnosti.

Takvom EU-u ne može pomoći još jedna upravljačka reforma, a ni skup novih pravila. Da bi opstao i postao snažniji, EU mora ponovno pronaći i osvijestiti smisao svojeg postojanja u novim uvjetima. I vratiti se iz svijeta hiperregulative u svijet zdravog razuma. 

Višnja Starešina
Lider