Izazovi umjetne inteligencije

U svakom razdoblju velikih promjena ljudi su vjerovali da napokon razumiju svijet. I gotovo svaki put pokazalo se da su upravo tada bili najbliže pogrješci. Danas živimo u takvom trenutku, vremenu "algoritama" i obećanja što ga donosi umjetna inteligencija.

Umjetna inteligencija ne dolazi kao još jedna tehnologija. Ona ne ulazi u postojeći sustav da ga poboljša. Ona mijenja pravila igre. Ne mijenja samo način na koji radimo, nego način na koji donosimo odluke, organiziramo društvo i razumijemo stvarnost.

To je diskontinuitet.

Ako je poljoprivreda omogućila čovjeku da prestane živjeti od dana do dana, a industrijska revolucija ga oslobodila fizičkog rada, onda umjetna inteligencija pokušava učiniti nešto još dublje – intervenirati u sam proces razmišljanja.

I tu počinje nelagoda.

Jer tehnologija nikada nije bila samo napredak. Ona je uvijek bila i promjena ravnoteže moći. Poljoprivreda je stvorila višak hrane, ali i prve velike vojske. Industrijska revolucija donijela je rast i bogatstvo, ali i ratove kakve svijet prije nije poznavao.

Danas to vidimo ponovno. Rat u Ukrajini i sukobi na Bliskom istoku pokazuju kako se rat mijenja. Dronovi, algoritmi, analiza podataka – odluke koje su nekad bile ljudske sada sve više postaju digitalne. Rat postaje precizniji. Ali ne nužno i humaniji.

Isto vrijedi i za gospodarstvo.

Dugo smo vjerovali da znamo kako organizirati rad. Tvrtke su bile izgrađene kao hijerarhije – slojevi upravljanja kroz koje informacije putuju i odluke se filtriraju. To nije bilo idealno rješenje, nego nužno rješenje. Čovjek jednostavno ne može upravljati velikim brojem ljudi odjednom.

Hijerarhija je bila tehnologija za prijenos informacija. Danas prvi put u povijesti imamo alternativu.

Umjetna inteligencija može u realnom vremenu pratiti što se događa u organizaciji, povezivati podatke i predlagati odluke. Informacija više ne mora putovati kroz slojeve ljudi. Ona je dostupna odmah.

To znači da organizacije više ne moraju biti hijerarhijske i  spore. A brzina, u današnjem svijetu, postaje ključna prednost.

Razlika između uspješnih i neuspješnih tvrtki sve manje će ovisiti o veličini, a sve više o tome koliko brzo razumiju što se događa u okruženju  i koliko brzo reagiraju. To stvara novu podjelu, ne između bogatih i siromašnih, nego između brzih i sporih.

Za zemlje poput Hrvatske to ima posebno značenje. Hrvatsko gospodarstvo danas se u velikoj mjeri oslanja na turizam, koji čini oko 20% BDP-a. To je sektor koji je snažan, ali i osjetljiv – ovisan o sezoni, globalnim kretanjima i sve više o digitalnim platformama koje ne kontroliramo. Umjetna inteligencija može taj sektor učiniti produktivnijim i održivijim  kroz pametno upravljanje cijenama, optimizaciju potrošnje energije ili personalizaciju ponude, ali može ga i dodatno učiniti ovisnim o globalnim sustavima.

Slična je situacija i u industriji i logistici. Hrvatska je u posljednjih trideset godina izgubila značajan dio industrijske baze, a produktivnost rada i dalje zaostaje za prosjekom Europske unije. Upravo tu umjetna inteligencija otvara prostor za preskok. Pametna proizvodnja, automatizacija i bolja organizacija procesa mogu povećati produktivnost bez potrebe za dugotrajnim i skupim fazama industrijalizacije kakve su prolazile druge zemlje.

Ali tehnologija pa ni ova nova,  sama po sebi ne će riješiti problem. Ključ je u organizaciji.

Ako tvrtke i institucije ostanu spore, hijerarhijske i zatvorene, umjetna inteligencija će samo ubrzati njihovo zaostajanje. Ako se uspiju reorganizirati – postati brže, otvorenije i spremnije na eksperimentiranje – ista tehnologija može postati izvor konkurentske prednosti.

To vrijedi i za obrazovanje. Hrvatska već danas ima paradoks: s jedne strane nedostatak radne snage u nizu sektora, a s druge strane obrazovni sustav koji teško prati promjene na tržištu rada. Umjetna inteligencija može tu pomoći kroz personalizirano učenje, brže stjecanje vještina i bolju povezanost obrazovanja i gospodarstva. No samo ako se obrazovanje prestane promatrati kao zatvoren sustav i počne kao dinamičan proces koji traje cijeli život.

No možda najveća opasnost nije u tehnologiji, nego u iluziji. U uvjerenju da smo svijet dovoljno razumjeli da možemo prepustiti odluke sustavima.

Povijest nas upozorava na takvu vrstu samouvjerenosti. Stari Grci zvali su je oholost. Rimljani su u trenutku najveće slave i  moći podsjećali svoje generale: memento mori.

Danas takvog podsjetnika gotovo da nema. A trebao bi postojati.

Jer umjetna inteligencija ne zna više od nas. Ona zna samo ono što smo joj dali. Ona ne osjeća posljedice i ne snosi odgovornost. Zato njezina snaga ima granicu. A ta granica počinje tamo gdje počinje ljudska odgovornost.

Nas svijet se istovremeno, dijeli i na druge i načine. Umjetna inteligencija više nije samo tehnologija, ona postaje dio geopolitike. U Sjedinjenim Američkim Državama razvijaju je privatne kompanije i ona je prije svega proizvod. U Kini se širi kao infrastruktura, uz snažnu ulogu države.

To nije samo tehnološka razlika. To je moguće i razlika u razumijevanju moći.

I zato umjetna inteligencija ne će ostati ograničena na nekolicinu. Ona će postati dostupna mnogima. Državama, kompanijama, pojedincima. A kada moć postane široko dostupna, svijet postaje nepredvidljiviji.

Tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja – gdje je čovjek u svemu tome?

U medicini već vidimo zanimljiv primjer. Sustavi mogu analizirati nalaze i postaviti dijagnozu brže i točnije nego mnogi liječnici. Ali kada se čovjek razboli, ne traži samo dijagnozu. Traži razumijevanje, povjerenje, riječ.

Tehnologija umjetne inteligencije u rukama obiteljskog liječnika može pomoći. Tehnologija sama ne može zamijeniti čovjeka.

Izazovi su i za  društvo u cjelini. Institucije su građene za spor svijet. Svijet u kojem su promjene bile postupne. Danas živimo u brzom svijetu, gdje se promjene događaju gotovo u realnom vremenu.

Tu nastaje napetost.

Vidimo je u nepovjerenju, u političkim krizama, ali i u osjećaju ekonomske nesigurnosti. Posebno kada je riječ o radu. Umjetna inteligencija ne će samo promijeniti način na koji radimo. Promijenit će samu strukturu tržišta rada.

Za Hrvatsku to znači dodatni izazov. Zemlja koja se već suočava s demografskim padom i iseljavanjem sada ulazi u razdoblje u kojem će se i sama priroda rada mijenjati. Ako se taj prijelaz ne upravlja, rizik nije samo ekonomski.

On je i društveni. Ipak, postoji i razlog za optimizam.

Svaka velika tehnološka promjena u početku je donosila nesigurnost. Ali društva koja su je razumjela i prilagodila se iz nje su izlazila jača. Umjetna inteligencija može povećati produktivnost, unaprijediti medicinu, ubrzati znanost i pomoći malim zemljama pa i Hrvatskoj, da preskoče razvojne faze.

Može, ali ne mora. Jer na kraju, pitanje nije što umjetna inteligencija može učiniti. Pitanje je što ćemo mi učiniti s njom.

Dvije tisuće godina organizacije su bile oblikovane ograničenjima ljudske komunikacije. Danas prvi put imamo mogućnost izaći iz tog okvira.

Ali sloboda uvijek dolazi s odgovornošću. A upravo će ta odgovornost odrediti kakav će svijet nastati.

dr. sc. Đuro Njavro