Rat protiv Irana – četvrti tjedan

Četvrti tjedan rata protiv Irana je pokazao koliko je Trump spreman daleko ići u izmišljanju pregovora sve kako bi rat što prije završio. Iran, s druge strane, nastavlja zajedno s Osovinom otpora višefrontalno udarati gdje boli.

Ujedinjeni Arapski Emirati najjače su pogođeni i već sada je sigurno da se ne će oporaviti, ako će uopće opstati kao država. Paradoksalno, Saudijska Arabija treba zahvaliti Iranu jer se rješava takmaca koji se previše oteo kontroli i počeo stvarati vlastito krvavo carstvo. U Bahreinu, najslabijem članu Vijeća za suradnju u Zaljevu koji je morao zatražiti saudijsku vojnu pomoć pri gušenju revolucije 2011., nezadovoljstvo raste nakon što je prosvjednik Muhammad Musavi umro u policijskom pritvoru, a fotografije njegovog tijela sugeriraju da je smrt posljedica mučenja.

Čitava sigurnosna arhitektura Zaljeva se urušava jer Saudijska Arabija, koja jest najjači član Vijeća, ne može samostalno ispuniti prazninu te preuzeti vodeću ulogu bilo kakve „arapske“ koalicije protiv Irana. Saudijska Arabija nije jaka nacionalna država koja iza sebe ima snažno civilizacijsko nasljeđe (poput recimo Egipta), ali neutralizacija tri najsnažnije arapske zemlje (Egipat 1979., Irak 1991. i 2003., Sirija od 2011.) dovela je da Saudijska Arabija trenutno jest (barem se tako pokušava prikazati) najjača arapska država. Ovo je asimetrična arogancija jer ova država nazvana po dinastiji ne može dugoročno računati na lojalnost velikog dijela stanovništva koje ne povezuje ideja „domovine“, unatoč nedavnim često komičnim pokušajima Muhammada ibn Salmana da stvori neki saudijski „nacionalizam“. Ne postoji ni diversificirana ekonomija te je gubitak naftne infrastrukture smrtonosan za saudijsku ekonomiju.

Problem Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih zemalja je da pate od nedostatka bilo kakve ozbiljne povijesne državnosti jer su (s izuzetkom Omana koji ima kontinuitet državnosti od VIII. stoljeća) uglavnom stekle neovisnost od europske (britanske) kolonijalne vlasti u XX. stoljeću. Bogatstvo od nafte im je omogućilo da počnu igrati ozbiljniju ulogu u arapskom svijetu. Saudijska Arabija se prva u šezdesetima sukobila s Egiptom u građanskom ratu u Jemenu, onda su zaljevske zemlje 1991. i 2003. poduprle koaliciju protiv Iraka, a u Sirijskom građanskom ratu su podupirale sirijsku opoziciju (iako su Saudijska Arabija i Katar podupirali različite frakcije). Neutralizacijom tri snažne arapske zemlje, postojala je šansa da zaljevske zemlje postanu arapski hegemon. Međutim, nisu mogle prevladati vlastite razlike jer manje zemlje nisu bile zadovoljne ulogom saudijskih satelita. Najprije je saudijsko-katarski spor prijetio izbijanjem rata, a saudijsko-emiratski spor nisu prekinule ni iranske rakete.

Jedna od dobrih stvari ovog rata je što je došlo do (barem djelomične) neutralizacije destruktivnog utjecaja Ujedinjenih Arapskih Emirata diljem arapskog svijeta. Najvidljivije je ovo u Sudanu gdje je prije tri godine uz emiratsku financijsku podršku general Hamidti sa svojim paravojnim Snagama za brzu podršku pokrenuo napad na vladu i time započeo jedan od najkrvavijih građanskih ratova koji se trenutno vode u svijetu. Zločini Snaga za brzu podršku su dokumentirani, posebno grupna silovanja žena, regrutiranje djece i općenito prisilno regrutiranje civila pod prijetnjom smrti. U listopadu 2025. Snage su zauzele Fašir, posljednje veliko uporište sudanske vojske u Darfuru, nakon 18-mjesečne opsade. Desetci tisuća civila su ubijeni tijekom i nakon pada grada. Kao što je nažalost slučaj s afričkim ratovima, o ovome se malo zna u Europi. Ipak, situacija na terenu se naglo mijenja u proteklih mjesec dana kako UAE više ne može financirati Hamidtija.

Generalno, rat protiv Irana će dugoročno imati pozitivne posljedice na arapske zemlje jer je od 2011. većina zemalja Arapskog proljeća kao posljedicu dobila građanski rat ili (kao bolju varijantu) kontrarevoluciju, najčešće financiranu emiratskim novcem. Smanjenje utjecaja zaljevskih zemalja, a posebno Ujedinjenih Arapskih Emirata, će sigurno biti početak slobodnije ere.

Edin Muftić

*Autor je doktorand na studiju arabistike na Sveučilištu u Leipzigu i predavač na Institutu za klasičnu filologiju i komparatistiku istog sveučilišta.