„Radio Dubrava“

Pojam kultura dolazi iz latinskoga „colere“, što znači: nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati. Kultura obuhvaća cjelokupno društveno naslijeđe grupe ljudi ili društva i utječe na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja. To bi trebalo značiti kako umjetnost visokim estetskim standardima gradi narative potrebne kako bi se neka zajednica ili društvo umjetničkim tragovima o sebi razumjelo, pa i samo razumjelo, što je opet put do identiteta.

Novi Komedijin mjuzikl

Tekst Ane Tonković, sljubljen s pjesmama Prljavog kazališta, stvorio je priču o odrastanju i životu u zagrebačkoj Dubravi. Kvartu koji je dao dobar broj heroja ulice, ali i onih drugih. Mjuzikl je režirao Krešimir Dolenčić, a glazbu je već davno potpisao Jasenko Houra. Hitovi Prljavaca čine pola repertoara, a Jasenko Houra, Ines Prajo i Arjana Kunštek napisali su i sedam novih pjesama. Glavne junake Soknu i Sanju donose Damian Humski, Dora Husanec i Ružica Maurus. Tu su ne manje dobri i Ognjen Milovanović, Nika Ivančić, Jasna Palić Picukarić, Goran Malus, Ivan Glowatzky, Jan Kovačić, Matija Škvorc, Filip Riđički, Vid Balog, Zlatko Ožbolt, Tara Thaller, Ivan Magud, Davor Svedružić, Nera Stipičević, Mila Elegović, Saša Buneta i Božidar Peričić.

Kako se radi o glazbenoj predstavi, mjuziklu, treba reći kako sudjeluje zbor Kazališta Komedija, a bend čine Alan Dović (električna gitara), Martin Petračić (bas-gitara), Marko Kukulj / Dubravko Sulik (gitare), Borna Šercar / Ivan Lukšić (bubnjevi), Tomislav Parmać (klavir) i Mateo Žmak (klavijature).

Prije generalne probe ili pred premijeru, Dolenčić je istaknuo kako se predstava daje u Domu Hrvatske vojske „Zvonimir“, ali kako ga treba preimenovati u „Dum“. Zato što je Dom HV-a postao „Dumovec“, prihvatilište za glumce. Radnja se događa u vrijeme ranih (crnih) devedesetih u Dubravi. Dečki i cure iz zagrebačkoga kvarta žive svoje živote. To je priča o odrastanju, o mladima koji se zabavljaju, idu na „čage“, popiju koju pivu, katkada i previše, i još poneke stvari i tvari, idu na utakmice i pjevaju navijačke pjesme.

Agresija i posljedični rat pronašli su dečke i cure, ponekad i doslovno u tenisicama. Glavni junak mjuzikla napušta svoju Sanju jer ga je pronašao rat te poslije nosi teški ratni teret – PTSP. On tako sebi uskraćuje životne prilike i napušta kvart. Njegova ekipa iz kvarta pokušava mu pomoći kako bi došao sebi. Igrom nesretnoga slučaja, pogibije najboljega prijatelja „Herca“, vraća se u kvart iz kojega je pobjegao. Tu je pripomogla i ostavština „grunta“ od svoga najboljeg prijatelja. To se pokazalo protivno građevinskome mešetaru, a Sanjinu tadašnjem mužu. Sokna nije podlegao pohlepi i pobjeđuje građevinskog mešetara. Tako Sokna i Sanja nastavljaju gdje su stali.

Kako je publika jedva čekala ovakav mjuzikl pokazuje to što su prve tri izvedbe planule u svega nekoliko dana. Na nedavnoj premijeri 18. ožujka bilo je pregršt javnih osoba; od dužnosnika primijećen je predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković. Karte i pozivnice teško su se dobivale i za generalnu probu. Tijekom mjuzikla publika je u oba slučaja obilno aplaudirala poslije svakoga songa. Poslije generalne probe ili pred premijeru publika je pljeskala na nogama.

Napokon u teatru nešto ovako kao „Radio Dubrava“

Mjuziklu „Radio Dubrava“ mnogi su prorekli sudbinu novoga Komedijinog hita. Nešto kao „Jalta Jalta“, s razlikom što je ovo naše, nacionalno, u žanru „Priče sa zapadne strane“, samo opet naše i s boljom i pozitivnijom porukom. Dosad smo prečesto imali projekte, festivale, filmove i različite društveno minorne događaje, kao od države financirana umjetnička djela, kojima se preko mjere relativizira naše konstitucijsko razdoblje, kao i Domovinski rat i njegove vrijednosti na čijim je patnjama nastala i izrasla ova država.

Ova predstava, koja nije idealistički prikaz bliske povijesti, jednostavno je „prijateljska“ prema zajednici iz koje je nastala. Kvartovski i zagrebački štih nije umanjio domovinski karakter predstave. Pored svega, mladi izvođači, glumci/pjevači, dobro su dekodirali vrijeme koje je okvir mjuzikla, stvarajući potencijal višegeneracijskog prihvaćanja i razumijevanja. Kako smo rekli na početku, ova glazbena predstava nastanjena je u zagrebačkom kvartu Dubrava. Ona čuva sjećanje na jedno razdoblje kojega se velika većina još uvijek sjeća. Priča se događa u kvartu kao glavnom liku. Kvart ovdje, bilo kao fizičko mjesto ili kao skup odnosa, pravila i značenja, jest svaki prostor i nužno nosi određene društvene, povijesne i simboličke slojeve: tko ga koristi, tko u njemu ima moć, kako je organiziran i kako ga ljudi doživljavaju. U tome prostoru upisani su slojevi migracija, klasnih razlika i političkih odluka, koje, iako izgledaju izolirano, utječu na ljude i prostor.

Dubrava jest mjesto radnje, ali i kodirani okvir prepoznavanja. To je ovdje mjesto moralne pobjede, čak i u vremenima općeg rasapa morala i vrijednosti. Ovdje se sjajnom izvedbom čuva sjećanje na to vrijeme, štujući ljudske vrline i kakvoću, a izrugujući pohlepu i sebične interese. Tako možemo reći kako, osim izuzetne energije, mjuzikl ima i socijalni naboj i značaj. Ovdje se skladno uvezuje socijalna komponenta, domoljublje i ljubav prema čovjeku kao takvom.

Hrvatska javnost odavno očekuje tako nešto. Za to je zaslužna stalna i ustrajna negacija vrijednosti Domovinskog rata u obliku strateškoga komuniciranja. Još nedavno imali smo Registar hrvatskih branitelja. Gdje je tada bio Zakon o zaštiti osobnih podataka? Inicijalima ili nadimcima imenuju se kriminalci. Kako je to dobro povezao urednik Večernjeg lista Dražen Klarić kada je rekao: „Jesmo li izdali one koji su u tenisicama otišli na ratište? Nestajali su mladi životi – jedan, dva, tri, pa uskoro stotine i tisuće. Posljednje brojke kažu da je više od 3500 branitelja oduzelo sebi život. Jesmo li ih izdali? Jesmo li, potiskujući ratne strahote radi vlastite udobnosti, stvarali nove strahote onima koji nisu znali izići iz svojih najdubljih rovova?“

Ovo vrijedi za onaj dio hrvatske populacije koji je, uslijed oportunizma i različitih slabosti, zanemario bitne ljudske vrijednosti na kojima smo kao slobodna nacija, politička zajednica i društvo nastali. No postoji i onaj dio koji živi s nama i uz nas, kojima je nesnosan svaki sadržaj zajedništva u ovom društvu, a o državnosti da i ne govorimo. Ova predstava onima koji su stvarali ovu zajednicu, za nju patili ili se žrtvovali, predstavlja neopisivo zadovoljstvo i satisfakciju, ali i nadu. Za onaj dio nas koji je zanemario ili zažmirio na vrijednosti i kakvoću koja nas je sačuvala i stvorila, ovo je opomena ili podsjetnik, ali i osvježenje ljudske kakvoće koja slavi vrlinu, čovjekoljublje i nacionalni ponos. Za onaj dio koji ipak živi uz nas ili s nama, nema pomoći ili su nepopravljivi, pa su sada zastali i traže načine kako relativizirati ili oblatiti ovu umjetničku predstavu. Ne sprječavaju ih u tome dobar ukus ili obzir, nego kalkuliraju s općom prihvaćenošću ovoga mjuzikla. Čekaju kako se ne bi osramotili ili smanjili šanse za iduće maligne poduhvate.

Ova glazbena predstava, mjuzikl, uistinu donosi neopisivu sreću braniteljima ili žrtvama Domovinskog rata i domoljubima. Tome pridonosi i prepoznatljiva glazba „Prljavaca“, kao i emotivni arhiv i kapital publike. Osim toga, ona stvara umjetničku ugodu koja pojačava psihološke dioptrije kako bi se bolje sagledale veličina i vrijednosti slobode. Uslijed potresa Dom HV-a postao je zbježište za jedan teatar. No to je i sretna okolnost, kao da čini ovaj prostor simboličkim, gotovo mitskim mjestom obrane slobode, unatoč akustičkim i drugim nedostatcima. Ovome pridonosi i značajan broj djelatnika „Komedije“ kao sudionika u Domovinskom ratu. Jednostavno, ovaj mjuzikl s potencijalom hita stvara izuzetan pozitivan estetski ugođaj i ponos. Tako naše, a tako dobro!

Darko Marinac