Rat protiv Irana – treći tjedan

Na kraju trećeg tjedna rata protiv Irana vrijeme je da s fronte u Perzijskom zaljevu pozornost preusmjerimo na drugu frontu, onu u Plodnom polumjesecu. Plodni polumjesec (Levant i Irak) za Iran predstavlja stratešku dubinu kojom dobiva pristup Sredozemlju. Zadnji put iranska država je ovu kontrolu kratkotrajno ostvarila u vrijeme sasanidskog rata s Bizantom 602. – 628. Sasanidska država, čija je prijestolnica bila u Ktesifontu nedaleko kasnijeg abasidskog Bagdada, znala je kolika je strateška važnost Mezopotamije. Arapska država Lahmida služila je ondje kao tampon-zona na zapadnoj granici prema Bizantu i njegovim arapskim saveznicima Gasanidima. Suvremena iranska država koristi sličnu geostrategiju kroz mrežu saveznika na Levantu i u Iraku, s kojima čini „Osovinu otpora“. Važno je napomenuti da Osovina otpora nisu iranski proxyji budući da članovi sami donose odluke u skladu s vlastitim strateškim interesima. Ova osovina, čiju su se smrt mnogi požurili proglasiti u jesen 2024. nakon pada režima Bašara Asada, u protekla tri tjedna se pokazala sve samo ne mrtvom te su levantski i irački članovi čak preuzeli inicijativu na bojnom polju. Pogledat ćemo stoga kako se rat protiv Irana iz defenzive pretvorio u ofenzivu u Libanonu, Siriji i Iraku.

Libanon

Primirje između Izraela i Libanona potpisano u studenom 2024. nikad nije zaživjelo budući da ga Izrael kršio gotovo svakodnevnim napadima u kojima je u narednih 15 mjeseci ubijeno više od 500 Libanonaca i ranjeno više od 1000. Hizbullah su mnogi proglasili mrtvim, pogotovo nakon ubojstva karizmatičnog Hasana Nasrallaha. Ispostavilo se da je Hizbullah pristao na primirje (koje za razliku od 2006. nije mogao prikazati kao jasnu pobjedu) znajući da naredni rat slijedi i spremajući se za njega. Čak ni pad Bašara Asada u Siriji nije potpuno prekinuo veze s Iranom. Mnogi libanonski analitičari su čak mišljenja da je Bašarov pad donio određenu slobodu Hizbullahu jer je ranije morao funkcionirati preko sirijske države, koja je često imala vlastite nekomplementarne interese, dok se sad sve svodi na dogovor s krijumčarima što olakšava situaciju. Hizbullah je stoga odlučio 2. ožujka ući u sukob i u protekla tri tjedna je pokazao svoju raniju snagu vrativši se prokušanim metodama gerilske borbe iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Izrael je s druge strane mislio da se situacija razvija u njihovu korist te da napokon imaju povijesnu priliku koju su čekali. Napokon su i predsjednik Aoun i premijer Salam izrazili želju za razoružavanjem Hizbullaha i čak potakli libanonsku vojsku da predstavi praktičan plan za provedbu istog. Međutim, ovaj rat mijenja jednadžbu i pojavljuje se općelibanonsko nadsektaško nezadovoljstvo vladom i pozivi na njenu ostavku, nakon što najprije nije 15 mjeseci učinila ništa kako bi odgovorila na izraelska kršenja primirja, a sada krivi Hizbullah za rat.

Sirija

Pad Bašara Asada, kako to redovito biva s arapskim diktatorima, nije donio mir nego nastavak oružanog otpora protiv sada nove vlade u Damasku. Već od prosinca 2024. u kraju oko Latakije djeluju većinski alavitske milicije koje su objavile pokretanje rata za oslobođenje Sirije od nove vlasti. Nazivaju se Sirijski narodni otpor, a ubrzo su dobili i jaku logističku potporu od ljudi iz bivše Sirijske arapske armije zbog čega su početkom prošle godine osjetili da su dovoljno jaki da pokrenu ofenzivu. Rezultat je bio krvav sektaški sukob, jer su mnogi u novoj sirijskoj vojsci imali još uvijek snažnu želju za revanšizam i osvetu te su iskoristili ovu priliku da se osvete alavitima. Na jugu Sirije, na Golanu, djeluje Fronta islamskog otpora u Siriji, formirana uglavnom od šijita u Sirijskoj socijalnoj nacionalističkoj partiji. Vrlo brzo su počeli redovito objavljivati snimke napada na izraelske snage na Golanu. Uz sirijsko-libanonsku granicu su također formirane lokalne sektaške milicije, uglavnom dvanaestoimamske šijitske, koje dobivaju podršku iz Libanona, od istih klanova s libanonske strane granice. Iako ove milicije nisu posebno vojno jake, nova sirijska vlada ih koristi kao argument opravdanosti potencijalne vojne intervencije protiv Hizbullaha u Libanonu, o čemu se sve više govori. Ako bi pak sirijska vojska ušla u ovaj sukob, i to na teritoriju Libanona, riskira da i sama bude žrtva slične intervencije iz Iraka.

Irak

Naposljetku Irak, zemlja koja je mnogo propatila u proteklih dvadesetak godina od posljedica agresije Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Iračke milicije, bilo one koje su integrirane u irački sigurnosni aparat (barem na papiru) kroz Snage narodne mobilizacije (Hašd) ili kao neformalna koalicija (Islamski otpor u Iraku), od prvog dana izvode svakodnevne napade na američko veleposlanstvo u Bagdadu te na američke vojne baze u poluautonomnoj kurdskoj regiji na sjeveru zemlje. Nekoliko dana nakon ubojstva Gasema Soleimanija irački parlament je 5. siječnja 2020. izglasao neobvezujuću rezoluciju koja poziva na okončanje prisutnosti stranih vojnih snaga na iračkom tlu istovremeno braneći stranim snagama da koriste iračku zemlju, zračni prostor ili vode za vojne operacije. Kako odluka nikada nije implementirana, američke snage su ostale u Iraku. Ono što su, međutim, operacije iračkih milicija u proteklih nekoliko dana postigle je povlačenje europskih trupa iz misije NATO-a. Nezadovoljstvo iračkog stanovništva svakog dana raste, posebno u Basri gdje je iračka vlada morala drugog dana rata poslati vojna pojačanja da drže pod kontrolom situaciju nakon komemorativnih marševa za Alija Hameneija. Ako nova sirijska vlada odluči vojno reagirati u Libanonu protiv Hizbullaha, u sukobu koji bi neizbježno dobio i sektašku dimenziju, time otvara Pandorinu kutiju. Tri mjeseca nakon izbora, u Iraku još nije formirana vlada. Proces formiranja vlade je zaustavljen nakon što je Trump 27. siječnja upozorio (tj. ucijenio) da ne smije biti dopuštena nominacija bivšeg premijera Nurija Malikija zbog njegove bliskosti Iranu. Navodno je prihvatljivija alternativa Kajs Haz‘ali, lider stranke (i milicije) Liga pravednika (Asa’ib Ahlil-Hakk) koji je nekoliko dana kasnije posjetio Teheran.

Kako god iračka kriza bude završena, iranski utjecaj će sigurno biti jači, ne slabiji. Treći tjedan rata protiv Irana je tako pokazao da Iran ne samo da može uspješno voditi obranu, nego čak sa saveznicima prijeći i u ofenzivu.

Edin Muftić

*Autor je doktorand na studiju arabistike na Sveučilištu u Leipzigu i predavač na Institutu za klasičnu filologiju i komparatistiku istog sveučilišta.