Tomislavova i Republika Hrvatska – krug koji se zatvorio

Godine 925. na Duvanjskom polju, prema predaji, okrunjen je kralj Tomislav. Bio je to trenutak kada je hrvatska politička zajednica prvi put jasno stala pred Europu kao kraljevina sa svojom krunom, vojskom i teritorijem. Da to nije tek simbolična predaja, potvrđuju i povijesni izvori: papa Ivan X. u svojoj prepisci Tomislava oslovljava kao „rex Croatorum” – kralj Hrvata. Time je hrvatski vladar priznat u tadašnjem europskom poretku, a postojanje hrvatske države potvrđeno na najvišoj crkveno-političkoj razini 10. stoljeća.

U isto vrijeme održani su i Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine. Oni nisu bili tek crkveni upravni skupovi, nego pitanje identiteta. Raspravljalo se o uporabi narodnog jezika u bogoslužju – jezika razumljivoga običnom puku. U toj raspravi snažno se isticao biskup Grgur Ninski, simbol nastojanja da vjera ne bude udaljena latinskoj učenosti, nego bliska narodu. Iako je latinski ostao prevladavajući liturgijski jezik, sama činjenica da se o tome raspravljalo pokazuje koliko je hrvatski prostor bio svjestan važnosti vlastitog jezika i identiteta.

Tomislavovo vrijeme tako nije bio samo politički vrhunac, nego i trenutak u kojem se oblikuje svijest da država, vjera i narod čine cjelinu.

Tomislavovo doba bilo je superiorno stoljećima koja su slijedila po jednoj ključnoj stvari: samostalnosti. Hrvatska je tada donosila odluke u vlastitom dvoru. Nakon njegove epohe nije nestala, ali je ušla u šire državne okvire – najprije u personalnu uniju s Ugarskom, potom u Habsburšku Monarhiju, zatim u jugoslavenske konstrukcije 20. stoljeća. Hrvatski sabor je opstajao, identitet se čuvao, jezik se branio – ali odluke o ratu, miru i vanjskoj politici često su se donosile drugdje.

Slikovito rečeno: u Tomislavovo vrijeme Hrvatska je držala kormilo broda.

U kasnijim stoljećima često je bila važna, ali ipak dio posade na tuđem brodu.

Najteža razdoblja za hrvatsku državnost bila su ona kada je nestajala politička autonomija, a opstajala je samo kulturna otpornost. Posebno su bolna stoljeća nakon 1526., kada Hrvatska postaje pogranični prostor velikih carstava, te razdoblje 1918.–1991., kada nema vlastite međunarodno priznate države. Ipak, svijest o pravu na vlastitu državu nije nestala. Presudni trenutak moderne povijesti bio je referendum 19. svibnja 1991., kada su se građani velikom većinom izjasnili za samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. U Domovinskom ratu ta je odluka obranjena uz velike žrtve, ali i uz čvrstu volju naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini.

I upravo zato današnja Republika Hrvatska kao nacionalno postignuće ima jedinstvenu povijesnu važnost.

Prvi put nakon više od tisuću godina Hrvatska je istodobno međunarodno priznata država, članica Europske unije i NATO-a, dio Schengenskog prostora i europodručja. U suvremenom međunarodnom poretku uživa sigurnosne i gospodarske okvire koji joj omogućuju stabilnost i razvoj.

Danas Hrvatska ostvaruje najvišu razinu bruto domaćega proizvoda stanovništva u svojoj povijesti, bilježi snažan rast izvoza i turizma, koristi se sredstvima europskih fondova za modernizaciju infrastrukture, energetike i obrazovanja te ima kreditni rejting investicijskoga stupnja. Hrvatski građani imaju slobodu kretanja, rada i poslovanja na jedinstvenom europskom tržištu od gotovo pola milijarde ljudi. Takvi pokazatelji potvrđuju da je Republika Hrvatska uspješna država u međunarodnom kontekstu.

Tomislav je imao mač i krunu.

Republika Hrvatska ima Ustav, institucije i međunarodne saveze.

U oba slučaja riječ je o istoj težini – upravo da narod sam odlučuje o svojoj sudbini.

Povijest hrvatske državnosti može se promatrati kao dugi luk od krune do republike. Tomislav je označio početak političke zrelosti, a suvremena Republika Hrvatska predstavlja njezinu najstabilniju i međunarodno najsigurniju fazu.

Krug se zatvorio.

Izazov pred nama više nije borba za opstanak, nego odgovornost kako slobodu pretvoriti u trajni razvoj i snažan identitet za buduće naraštaje.

dr. sc. Đuro Njavro

Đuro Njavro (1957.) doktor je ekonomskih znanosti, obnašao je dužnost savjetnika za gospodarstvo prvog hrvatskoga predsjednika, dva puta je biran u Hrvatski državni sabor, gdje je vodio Odbor za financije i državni proračun.

Osnivač je i dva desetljeća dekan Zagrebačke škole ekonomije i menagementa, vodeće hrvatske i međunarodno prepoznate poslovne škole. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova te knjiga. (mc, hkv)