Poruka mladih Hrvata medijskoj i političkoj klasi u Hrvatskoj 

Čim se glavni mediji i politička klasa u Europi i Americi više udaljavaju od 1945., time se više razbacuju riječima fašizam i antifašizam. Prozivke modernih antifašista, ili skraćeno modernih „antifa“, o navodnoj opasnosti od fašista u Americi, Europi i Hrvatskoj već su odavno nadživjele Mussolinija, Hitlera i Pavelića. Otkud dakle danas takva inflacija antifašista – i to osamdeset godina nakon sloma i smrti fašizma? Velika većina samoprozvanih antifašista u Hrvatskoj, pod drukčijim povijesnim okolnostima, danas bi bili zaslužni fašisti, ustaše ili nastaše – u lovu na antifašiste i vještice. Umjesto Ciao bella, ciao, Zagrebom, Berlinom ili Torinom vladajuća medijsko-politička klasa nametala bi budnice Za dom spremni, Horst-Wessel-Lied ili Giovinezza – u gradu Rijeci. Svaki slobodoumni pojedinac koji bi odbio takvo fašističko zborsko pjevanje bio bi u javnosti proglašen državnim neprijateljem broj jedan.

Svaki pojam političkoga u danom povijesnom razdoblju koristi vlastiti rječnik, ili kako se to danas pomodno kaže – svaki režim rabi svoj „narativ“. Prije sto godina riječi fašizam i nacionalsocijalizam imale su opisno i neutralno značenje. Danas to više nije slučaj. Danas te riječi u medijskoj i sudskoj praksi u Europskoj uniji, Americi, ali iu Hrvatskoj služe kao pojam apsolutnog kozmičkog zla; fašizam je sinonim za smak svijeta. Biti medijski proglašen fašistom ili neonacistom u Hrvatskoj, ili primjerice u današnjoj Njemačkoj, znači biti izbačen iz kategorije čovječanstva. A što potom slijedi? Slijedi poziv na antifašističku medijsku paljbu i režimski pravosudni progon, kao i  poziv na fizičku likvidaciju „fašističke nemane i ustaškog monstruma“. Brojni hrvatski, čak i umni desničari i suverenisti čine kardinalnu pojmovnu i pravnu pogrešku kada koriste zajednički nazivnik za fašizam i komunizam – dva radikalno oprečna svjetonazora. Komunistička JNA i pobunjeni Srbi legitimirali su ubojstvo Hrvata u Borovu Selu i na Ovčari kao „antifašističku moralno-pravnu obvezu za likvidaciju ustaško-fašističkih nemana“. Jer kada se protivnik proglasi nečovjekom, ljudska prava za njega više ne postoje. Brojni političari na Zapadu također su mete takvog antifašističkog jezika – koji uključuje demoniziranje brojnih desničarskih političara, pa čak i samog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Riječ fašizam toliko je izkriminalizirana da svatko danas ima svoga fašista. Ne trebamo gajiti iluzije: da je Domovinski rat bio izgubljen, Hrvatska bi krajem 1995. prošla svoj drugi antifašistički Bleiburg, a brojni bivši i sadašnji hrvatski komunisti, pod pretpostavkom da bi ostali živi, ​​krenuli bi u veliki zimski san.

Demonologija – ili gdje sunce nikada ne sije

Poput visokog školstva diljem Amerike i Europske unije, politička teorija koja se danas predaje na Filozofskom ili Politološkom fakultetu u Zagrebu, u većini slučajeva izbjegava empirijski forenzični pristup žrtvoslovlju tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, a kamoli književno-filozofsku analizu duha vremena iz prve polovice 20. stoljeća. Bilo da je riječ o današnjim medijima u Hrvatskoj ili o visokom školstvu, studij o NDH u većini slučajeva svodi se na ispiranje mozga studenata, ili točnije – na „studij komparativne demonologije“. Više povijesne istine ima u Homerovim bogovima i Božicama ili u Ovidijevim Metamorfozama nego u studijama novije povijesti balkanskih naroda. Iz akademske perspektive, političko-medijska klasa u Hrvatskoj sve svoje dnevnopolitičke probleme – bilo da su klimatske, komunalne, seksualne, transrodne ili estradne naravi – svodi na poslovičnog Hitlera, Pavelića i reductio ad Hitlerum.

Kako, dakle, svrstati hrvatskog pjevača Thompsona i zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića? Neshvatljivo je da se gradonačelnik više bavi Thompsonovim nastupima nego odvozom gradskog otpada – osim ako i kada njegova stranka nosi masku komunalne skrbi prvenstveno da bolje kamuflira svoje jugomesarske navike. Pozivi na ustavnost raznih njihovih stručnjaka i zahtjevi za sankcioniranjem Thompsona tek su blijedi alibi za nedostatak povijesnih i pravnih argumenata. Htjeli to mi ili ne, u pravosuđu svake zemlje oduvijek vrijedi prastaro nepisano pravilo: nije bitno kakav je ustav, nego tko i kako ga tumačiti. Quis iudicabit? - kako je to davno pisao starorimski satiričar Juvenal. Ili pučki rečeno, zagrebačka gradska vlast ima puni legalitet – bez dvojbe. Stranka Možemo pobijedila je na izborima za grad Zagreb. No pitanje njezina legitimiteta, koji se temelji na glasovima svega 18 % Zagrepčana koji su za tu stranku glasali, krajnje je upitno.

Ne, nije to ništa novo u liberalizmu i njegovoj lakrdiji od demokracije, koja se prvenstveno svodi na žetonsko-partijsko-manjinsko prepucavanje u kojem građani više ne igraju nikakvu ulogu. Jer kada gradonačelnik odlučuje tko će pjevati i što će se pjevati u glavnom gradu Hrvatske, tada je riječ o partijskoj samovladi. Konačno, hrvatska rukometna reprezentacija odlučila je da im pjeva Thompson, a ne ko- Bajagi Tomašević.

Ono što posebno brine lijevu i antifašističku podršku, ali i brojne vlastodršce u Hrvatskoj i Europskoj uniji, jest činjenica da se na polumilijunskom hipodromu ili Trgu bana Jelačića nisu okupili par krezubih četveroglavih desničara, nego mladost Hrvatske. Svjedočili smo referendumu u kojem su mladi Hrvati pokazali svoju volju – bez beskrajnih saborskih ukaza i političkih nakaza. Na Thompsonovu koncertu nije hrvatska mladež dizali desnu ruku rimskim pozdravom, ali su zato srednjim prstom dali jasno do znanja medijske i političke klase u Hrvatskoj što misle o njima. Ili, kako bi rekli Amerikanci, prst hrvatskih navijača i ljubitelja Thompsona dao je do znanja političkoj klasi i njihovim medijima da se kritičari Thompsona gone u onu stvar gdje sunce nikada ne sije...

dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik