Čime je određena suvremena slovenska politika?

U susjednoj zemlji Sloveniji 22. ožujka održat će se izbori za novi saziv državnoga parlamenta. Hrvatska javnost općenito je nezainteresirana za unutarnje političke procese u Sloveniji. Premda su radi o povijesno, kulturno i vjerski bliskim nacijama, politički procesi u Hrvatskoj i Sloveniji imaju bitno različita obilježja.

Različite dinamike političkoga života u Hrvatskoj i Sloveniji počele su se oblikovati na početcima demokratske politike. Za razliku od Hrvatske, u Sloveniji se početkom 20. stoljeća razvio snažan i masovan politički katolicizam. U Sloveniji je od 1905. djelovala Slovenska pučka stranka (SLS), konzervativna i kršćansko-socijalna stranka koja je okupljala katoličko svećenstvo i seljaštvo. Uz naglašenu važnost katoličke vjere, SLS je zastupao i nacionalnu samobitnost Slovenaca u višenacionalnoj Habsburškoj Monarhiji. U Sloveniji je postojalo i liberalno građanstvo koje je također podupiralo slovensku nacionalnu emancipaciju. Politolog Tihomir Cipek ističe da se slovenski liberali i konzervativci (klerikalci) nisu sukobljavali oko programa nacionalne emancipacije ili državnopravnih koncepcija, kao što je to često bio slučaj u Hrvatskoj, nego su njihovi sukobi imali ponajprije ideološko-svjetonazorski značaj. Važnije je bilo to što se misli o odnosu Crkve i države, slobodnom tržištu, cenzuri, slobodi pojedinca, građanskom braku i nezavisnom sudstvu negoli to koliko je tko velik Slovenac, premda je bilo i takvih licitiranja.

Tko je proveo državno osamostaljenje?

U prvoj Jugoslaviji SLS se prometnuo u stožernu stranku slovenskoga naroda, slično kao HSS među Hrvatima. Za razliku od HSS-a, SLS je najčešće bio u bliskim odnosima s vladajućom srpskom politikom. Unatoč modernizacijskim procesima, konzervativno-katolički SLS ostao je najutjecajnija stranka u slovenskom narodu sve do početka Drugoga svjetskoga rata.

Konsenzus slovenskih političkih snaga o nacionalnoj emancipaciji pokazao se i tijekom raspada Jugoslavije i državnoga osamostaljenja Slovenije. Političku borbu između katoličkih konzervativaca i liberalnoga građanstva zamijenio je rascjep između reformiranih komunista i prodemokratskih snaga. Unatoč ideološkim i političkim razlikama, obje su strane podupirale demokratizaciju i državnu samostalnost Slovenije.

Prvi slobodni izbori u Sloveniji 1990. rezultirali su izborom demokršćanina Alojza Peterlea za predsjednika vlade i reformiranoga komunista Milana Kučana za predsjednika Republike. Vlada predvođena antikomunističkom koalicijom DEMOS i bivši komunist Kučan kao predsjednik Republike zajedno su proveli državno osamostaljenje Slovenije.

Za razliku od Hrvatske u kojoj je ljevica bila diskreditirana zbog početnoga protivljenja hrvatskoj državnoj samostalnosti, slovenska je ljevica aktivno sudjelovala u stvaranju suverene slovenske države. Kao državotvorna snaga slovenska ljevica već je sredinom 1992. formirala svoju prvu vladu koju je predvodila Liberalna demokratska stranka (LDS) bivšega komunista Janeza Drnovšeka.

Drugačija pozicija Crkve

Drugačija je bila i pozicija Katoličke crrkve u procesima državnoga osamostaljenja Hrvatske i Slovenije. U Hrvatskoj je Crkva poduprla pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje i bila aktivno uključena u stjecanje državne samostalnosti. Povjesničarka Mateja Ratej navodi da vodstvo Katoličke crkve u Sloveniji nije aktivno sudjelovalo u procesu političkoga osamostaljenja Slovenije i zbog toga je trpjelo kritike novih političkih elita nakon osamostaljenja.

Zbog nesporne državotvornosti slovenska je ljevica uspjela zadržati i produbiti svoju »kulturnu hegemoniju« u obrazovanju i medijima. U Sloveniji je zabranjeno religijsko obrazovanje (vjeronauk) i svaki drugi oblik vjerske aktivnosti u javnim školama i vrtićima.

S obzirom na to da vodeće slovenske stranke nisu bile opterećene »državotvornim deficitom«, slovenska politika više se usmjerila na socijalno-ekonomska pitanja. Slovenija ipak nije ostala pošteđena političkih podjela oko interpretacije povijesnih zbivanja i povijesnih osoba iz Drugoga svjetskoga rata i razdoblja komunističke Jugoslavije. Slično kao u Hrvatskoj, u Sloveniji su »desni« i »lijevi« politički identiteti određeni razlikama u tumačenju suvremene povijesti.

Stalna potraga za novim političkim opcijama

Suvremena slovenska politika određena je dvama bitnim činiteljima. Prvi je stalna potraga liberalno-centrističkih birača za novim političkim opcijama. Od 2011. na slovenskim se izborima pojavljuju uspješne personalizirane stranke koje nastaju pred same izbore. Na izborima 2011. radilo se o stranci Pozitivna Slovenija (PS) Zorana Jankovića, 2014. je to bila Stranka Mire Cerara (SMC), 2018. Lista Marjana Šarca (LMŠ) i na posljednjim izborima 2022. Pokret sloboda (GS) trenutačnoga predsjednika vlade Roberta Goloba.

Drugi ključan činitelj slovenske politike jest Janez Janša, trostruki slovenski premijer i dugogodišnji čelnik desno-konzervativne Slovenske demokratske stranke (SDS). SDS ima društvenu ukorijenjenost i stabilnu potporu slovenskih birača, ali Janša duboko polarizira slovenske birače. Kampanja lijevih i liberalno-centrističkih opcija uglavnom se svodi na mobiliziranje birača strahom od dolaska Janše na vlast. Janšin će SDS najvjerojatnije biti relativni pobjednik izbora u ožujku, ali će imati tešku zadaću stvaranja natpolovične većine u parlamentu. Dio slovenskih birača naći će novu političku opciju u stranci Demokrati koju vodi Anže Logar, bivši član SDS-a. Demokrati će nakon izbora biti pivotna stranka i njihova će potpora biti ključna za formiranje buduće slovenske vlade.

Jakov Žižić
Glas Koncila