»Svjetska savjest zahtijeva zauzimanje za Stepinca«

Uhićenjem Alojzija Stepinca i njegovim izvođenjem pred sud Titov je režim »dodao još jedno poglavlje svojemu gnjusnomu dosjeu tiranije i nepotizma«, a cilj »pravosudne hereze« koju su »sotonski čankolisci Sovjetâ« pokrenuli protiv nadbiskupa jest »uništiti Crkvu, jedini preostali glas koji se može usprotiviti njihovoj strahovladi«. – Nadbiskup Stepinac »žrtva je sila koje žele razoriti ljudsku slobodu, uništiti Ameriku i zagospodariti svijetom« te se i američki narod mora paziti »tih himbenih, besramnih, bogomrzačkih i porobljavajućih ljudi koji drogiraju i nagone mase pristojnih ljudi u svoju nemilosrdnu mrežu tiranije.« – Protiv Stepinca provodi se »cinična čistka« jer on je »simbol duhovne moći koju ateistički komunizam ne može podnijeti«, a »službena šutnja spram onoga što se događa u Jugoslaviji« nije u skladu s »nacionalnom odgovornošću« Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon triju kardinala reagirao je i državni tajnik

Navedene izjave kojima su na uhićenje i presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu u jesen 1946. odgovorili američki katolički prelati – nadbiskup Chicaga kardinal Samuel Stritch, nadbiskup New Yorka kardinal Francis Spellman i nadbiskup Detroita kardinal Edward Mooney – tek su vrhunac reakcija kojima su američki katolici, kao i mnogi drugi kršćani i židovi, nastojali ponukati državni vrh na intervenciju kod jugoslavenskih vlasti.

I doista, dan nakon izricanja presude državni podtajnik – kasnije i tajnik – Dean Acheson izrazio je »brigu i duboku zabrinutost« zbog izvjesnoga kršenja Stepinčevih građanskih prava i povelje Ujedinjenih naroda, podsjetivši da je SAD zbog pristranosti jugoslavenskih sudova već morao intervenirati u velikom broju procesa protiv američkih građana. Žustar odgovor veleposlanika FNRJ u SAD-u Save Kosanovića – kao i krhkost tadašnjih odnosa sa Sovjetskim Savezom – državnoga su tajnika vjerojatno nagnali na oprez. Ali ne i na odustajanje od Stepinčeva slučaja.

Brzojav je poslan u Beograd i u Vatikan

Kako otkrivaju dosad slabo poznati dokumenti američke Kongresne knjižnice – sabrani u petom svesku dokumentacije o vanjskim poslovima SAD-a 1949. te u četvrtim svescima za 1950. i za 1951. – Acheson je svoju priliku za humanistički, ali i geopolitički istup prepoznao po završetku suđenja mađarskomu primasu Józsefu Mindszentyju 8. veljače 1949. Ni tjedan dana nakon izricanja presude 14. veljače, na koju se javno osvrnuo žestokom kritikom mađarskih vlasti, na adrese Američkoga veleposlanstva u Jugoslaviji i osobnoga predstavništva  predsjednika Trumana u Vatikanu poslao je brzojav. »Cijenio bih komentare veleposlanika u Beogradu i Vatikanu o ovdašnjim prijedlozima da bi se Titu mogao nagovijestiti povoljan učinak koji bi sada donijelo oslobađanje nadbiskupa Stepinca. U tom smislu napominjem da je Zastupnički dom usvojio rezoluciju kojom se osuđuju mađarske i jugoslavenske vlasti u slučajevima Mindszenty i Stepinac te se poziva američka vlada da poduzme mjere, uključujući moguće pozivanje na UN, u vezi s obama slučajevima.«

Oslobađanje Stepinca »moglo dovesti do snažnijega progona«

Na odgovor iz Beograda nije trebalo dugo čekati. Veleposlanik Cavendish Cannon 17. veljače odaslao je opsežan brzojav: »Mnogo smo razmišljali o mogućim posljedicama slučaja Mindszenty na Jugoslaviju i na razvoj jugoslavenske politike te smo došli do teškoga zaključka da dobrobit ovdašnje vjerske slobode i politički ulozi proširenja raskola Tita i Staljina iziskuju minimiziranje paralele sa Stepincem. (…) Doduše, svjetska savjest zahtijeva zauzimanje za Stepinca, ali trebali bismo odabrati vrijeme i metodu kojom bismo osigurali da koristi nadmaše izvjesne nedostatke. Smatramo da američki pristup u skladu s naznačenim smjernicama (…) ovdje ne bi mogao polučiti pozitivan ishod. (…) Titov bi pristanak toliko materijalno oslabio njegovu poziciju pred kominformovcima da se njegovo odbijanje našega pristupa može smatrati sigurnim. To bi u kombinaciji s jugoslavenskim ponosom i tvrdoglavošću moglo dovesti do snažnijega progona Katoličke crkve.«

Radije zatvorenik blizu stada nego slobodan daleko od naroda

Dva dana kasnije iz Vatikana se sa sličnim, ali drukčije argumentiranim zaključcima javio i pomoćnik ambasadora Myrona Taylora, Franklin Gowen. »Tardini, vatikanski državni tajnik, danas je sa mnom razgovarao o ovom pitanju. Rekao je: (1) Stepinac će radije ostati zatvorenik blizu svojega stada nego da ponovno stekne slobodu izvan Jugoslavije. (2) Vatikan može samo pohvaliti tu odluku. (3) Oslobađanje Stepinca i dopuštenje da u potpunosti preuzme upravu nad svojom nadbiskupijom bilo bi jedinim činom pravde. Oslobađanje pod uvjetom da napusti Jugoslaviju bilo bi pobjedom za tiraniju. (4) Prije suđenja Stepincu Tito je Vatikanu iznio jasan prijedlog da se Stepinac opozove u Rim, čime bi se izbjeglo suđenje. Vatikan je odbio ovaj prijedlog smatrajući Stepinca nevinim, a njegovo ponašanje posve ispravnim. Vatikan je smatrao da bi opozivanje Stepinca radi izbjegavanja suđenja bilo neopravdanim poniženjem, i za Stepinca i za Crkvu. (5) Mađarska vlada nije iznijela prijedlog za opoziv Mindszentyja, čime bi on zadobio slobodu izvan Mađarske. Vatikan bi takav prijedlog odbio. (6) Samo bi potpuno oslobođenje s potpunom slobodom nastavka upravljanja njihovim biskupijama u Jugoslaviji i Mađarskoj zadovoljilo Vatikan u ovim slučajevima jer Vatikan smatra oba optuženika nevinim žrtvama nemilosrdnoga progona.«

Pet godina diplomatske borbe

Unatoč diplomatskim savjetima, Acheson i njegovi suradnici nisu odustajali od Stepinčeva puštanja iz zatvora – čak ni ako bi to iziskivalo uskraćivanje poslijeratne ekonomske pomoći Jugoslaviji. Tako Acheson u pismu veleposlanstvu u Beogradu 1950. piše: »Američki će narod (…) zadiviti sve mjere koje povećavaju stupanj političkih i vjerskih sloboda koje uživaju jugoslavenski narodi, poput (…) ublažavanja vladine kontrole nad Crkvama. Ministarstvo (vanjskih poslova, op. L. T.) ne vjeruje da bi trebalo dati bilo kakav konkretan prijedlog u vezi s oslobađanjem Stepinca, ali nastavak njegova zatvoreništva mogao bi se navesti kao čimbenik koji mnogima u SAD-u, katolicima i nekatolicima, otežava podršku pomoći Jugoslaviji.« Na sličnom je tragu i pismo pomoćnika državnoga tajnika za europske poslove Georgea Perkinsa veleposlaniku u Jugoslaviji iz 1951.: »Nemamo jamstva da u slučaju Jugoslavije (…) postojanje komplikacije sa Stepincem ne će presuditi o pružanju ili uskraćivanju pomoći Jugoslaviji.« Štoviše, izvještaj veleposlanika Georgea Allena iz srpnja iste godine otkriva da su na ekonomsku neodrživost nadbiskupova robijanja pred očima »30 milijuna američkih katolika« Tita upozoravali i pojedini američki političari poput senatora Briena McMahona, koji mu je uspješno sugerirao »salomonsko rješenje« kućnoga pritvora u kakvu je bio i srpski episkop Varnava Nastić. Kada su Tita potkraj godine posjetili kongresnici Clement Zablocki i Edna Kelly te ga napali zašto im je onemogućio posjet nadbiskupu, jugoslavenski diktator samo je uzvratio da će Stepinac ionako biti pušten iz zatvora za mjesec dana. Achesonovi napori nisu bili uzaludni.

Što stoji u američkim rezolucijama o suđenju Stepincu

Na prijedlog zastupnika Sola Blooma, predsjedatelja Odbora za vanjske poslove, Zastupnički je dom Kongresa Sjedinjenih Država na sjednici 9. veljače 1949. jednoglasno usvojio rezoluciju 19 kojom se izražava protivljenje progonu kardinalâ Alojzija Stepinca i Józsefa Mindszentyja. »Mišljenje je Kongresa da uhićenje i zatvaranje dvojice uglednih rimokatoličkih primasa, nadbiskupa Stepinca iz Jugoslavije i kardinala Mindszentyja iz Mađarske:

a) predstavlja progon na temelju političkih i vjerskih uvjerenja;

b) krši deklaraciju u preambuli Povelje Ujedinjenih naroda, naime: ‘ponovno potvrditi vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda’;

c) krši treću svrhu navedenu u članku I. Povelje Ujedinjenih naroda; naime: ‘ostvarivati Međunarodnu suradnju rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode te razvijanjem i poticanjem poštovanja prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeroispovijed’.

Nadalje, Kongres smatra da Sjedinjene Države pitanja koja se javljaju zbog takvih kršenja trebaju iznijeti Ujedinjenim narodima na sljedećem sastanku Opće skupštine Ujedinjenih naroda.«

Premda američki Senat nije glasovao o tom dokumentu, na sjednici 11. travnja usvojio je rezoluciju 102 kojom se prosvjed protiv progona klerikâ s Mađarske i Jugoslavije proširio i na Bugarsku. Nadbiskup se izrijekom spominje u preambuli te rezolucije kojom se izražava potreba za »snažnim prosvjedom u Ujedinjenim narodima ili na bilo koji drugi prikladan način«: »Budući da progon kardinala Mindszentyja i biskupa Ordassa u Mađarskoj, nadbiskupa Stepinca u Jugoslaviji i protestantskih svećenika u Bugarskoj dokazuje ograničavanje i kršenje temeljnih ljudskih sloboda zajamčenih mirovnim ugovorima i potvrđenih u Povelji Ujedinjenih naroda…«

Luka Tripalo
Glas Koncila