Zašto Gordan Bosanac normalizira dokidanje ljudskoga doma

Europarlamentarni zastupnik stranke Možemo, Gordan Bosanac, nedavno je izjavio nešto što razotkriva uznemirujući postideološki trenutak u kojem se kao civilizacija nalazimo. Time je također još jednom ilustrirao da, koliko god se globalistička ljevica i globalistička desnica – koje dominiraju aktualnim javnim prostorom – deklarativno razilaze oko sporednih stvari, oko onih ključnih pitanja koja zaista određuju kako će naša djeca i naši unuci živjeti, zagovaraju i provode potpuno iste politike.

Zastupnik Bosanac izjavio je naime da ćemo se “morati kulturno nekako naučiti da možda nećeš imati svoju nekretninu, ali ćeš biti jako dobro zaštićen kao podstanar”. Riječi su to koje reflektiraju ranija obećanja iznimno mračnih globalističkih organizacija poput Svjetskog ekonomskog foruma, koji je također prije koje godine najavio da u budućnosti ljudi neće imati ništa (svoje), ali da će pritom biti sretni.

Takve tvrdnje teško je smjestiti u bilo koju veliku ideološku priču iz prošlosti. Klasični kapitalizam zasigurno ne može pristati na dokidanje privatnog vlasništva u ime državnih ili naddržavnih centara moći, no ni socijalističke inačice staroga kova nisu kompatibilne s idejom da se privatno vlasništvo odričemo ne radi nekakvog kolektivnog samoupravljanja, već kako bi ono bilo redistribuirano na druge privatne osobe, to jest one koje se to u novom poretku mogu priuštiti.

Suprotno tome, postideološko vrijeme današnjice, koje je velike povijesne svjetonazorske sukobe smijenilo golom tehnokratskom težnjom za moći, savršeno se slaže s takvom idejom. Podjela na slobodno tržište s jedne strane i državu s drugim atavizam je prošlosti. Živimo u vremenu sveobuhvatne vladavine onoga što britanski pisac Paul Kingsnorth naziva Mašinom (engl. The Machine). Mašina je hibridno udruženje suvremene sekularne velike države (konkretno: globalističkih centara moći koji upravljaju i nacionalnim, tobože demokratskim vlastima) i vrijednosno ispražnjenog tržišta, sačinjenog od bezličnih nadljudskih korporacija.

Mašina ne želi da čovjek ima svoje privatno vlasništvo, jer Mašini odgovara – bilo radi povećanja svoje političke moći s jedne strane ili ekonomskog profita s druge – da je što više ljudi ovisno o njoj. Samodostatnost obitelji kao ekonomski i širi društveni ideal katoličkog nauka u izravnom je sukobu s oba krila suvremenog progresivizma, jer prevladavajući kult napretka ne gleda na obitelj kao na temeljnu jedinicu polisa, već se ljudi općenito smatraju svojevrsnim sistemskim komponentama ili kotačićima šireg poretka od kojih se očekuju uniformnost i poslušnost.

Ljude stoga valja atomizirati, odnosno olabaviti njihove prirodne međuosobne veze, jer je razdijeljenim narodom lakše ovladati. Atomizacija se vrši s jedne strane žrtvovanjem obiteljskog života na oltaru karijernog napretka te s drugim nametanjem raznih progresivnih protuobiteljskih društveno-antropoloških idejnih eskperimenata. Čovjek se uz pomoć te dvije silnice ekonomskog i političkog progresivizma pretvara u rascjepkanu, iskorijenjenu amorfnu masu, podobnu za remodeliranje prema željama Mašine.

Privatno vlasništvo u tom smislu je prepreka potpunom raščovječenju čovjeka, jer dok čovjek ima svoj dom, on ima i mjesto koje, barem u teoriji, može biti netaknuto djelovanjem Mašine. Dok bog ima vlastiti, doslovno ili figurativno rečeno, komad zemlje, ima i mjesto na koje se može povući ako ga Mašina odluči izopćiti, kako je to, među ostalim, činilo tijekom ilustrativnih godina takozvane pandemije. Mašina je tada naprosto zatvorila ograde za sve koji joj nisu bili apsolutno poslušni, pokazujući svu raskoš svoje trenutne moći. Tko nije imao vlastita vrata koja je mogao zatvoriti i tako se zaštititi od vrijeđanja, učenja i agresije većine, taj je, kao kotačić u stroju, bio prisiljen poslušno izvršavati dodijeljenu mu ulogu.

Američki filozof Richard Weaver privatno je vlasništvo nazivao posljednjim metafizičkim pravom, posljednjom branom pred cjelovitim podčinjavanjem čovjeka sa strane modernog stroja. On pritom nije mislio na nekakvo apstraktno privatno vlasništvo iza kojeg ne stoji čovjek glavom i bradom već monstruozni korporativni entiteti, koji u ovom trenutku dijele prijestolje naše civilizacije s jednako monstruoznim naddržavnim parapolitičkim strukturama poput spomenutog WEF-a. Mislio je, radije, na onaj spomenuti komad zemlje koji prehranjuje obitelj; koji omogućava čovjeku i njegovoj zajednici da žive od vlastitog rada i da u kontekstu osnovnih životnih potrebština ne budu ovisni o trećim stranama – bilo korporativnim, bilo političkim.

GK Chesterton u sličnom tonu poznato zaključuje da problem vrijednosno ispražnjenog modernog kapitalizma nije u postojanju privatnog vlasništva, kako su to tvrdili mahniti i opsjednuti marksisti, već u tome što privatnog vlasništva ima premalo. Problem je što se vlasništvo grupira u rukama interesnih centara moći ili, još točnije, u rukama koje stoje iza tih centara a koje uopće nisu ljudske.

Privatno vlasništvo – a napose privatnost doma – posljednja je institucija koja čovjeku jamči da nije potpuno podređen kolektivnoj volji. Gospodin Bosanac to očito ne razumije te na dom gleda sukladno okvirima suvremene Mašine, lišavajući ga njegova ontološkog značenja i svodeći ga isključivo na ekonomski fenomen. Dom je, međutim, i preduvjet bilo kakve istinske suverenosti, jer samo samodostatni dom može jamčiti čovjeka da se granica zaista može povući i da se izvanjske naredbe politike ili ekonomije mogu odbiti.

Govoriti o nekakvoj zaštiti podstanara, koja će garantirati da su oni zadovoljni prebivanjem na tuđem posjedu, isprazna je tlapnja ili dobra ilustracija onoga što samo prividno posvađane, a zapravo udružene plave i zelene političke strane našeg doba poručuju čovjeku: bit ćeš sretan zato što ću ti ja to garantirati. Ili, kako je to savršeno opisao Alexis de Tocqueville, "iznad [modernih] ljudi uzdiže se golema i brižna vlast koja sama preuzima brigu o njihovim užitcima i nadzire njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, pedantna, brižna i blaga. Ona bi nalikovala roditeljskoj vlasti kad bi joj cilj bio pripremiti ljude za zrelost; ali ona, naprotiv, ostaje zadržati u trajnom djetinjstvu."

I dok politički činovnici Mašine poručuju da morate naučiti biti ovisni o njima io svijetu kojeg oni oblikuju, Sapere Aude nedvosmisleno im odgovara: borba za očuvanje obitelji, privatnosti i doma – a na kraju i za samoga čovjeka – borba je od koje ne možemo, ne smijemo i ne ćemo odustati.

 Sapere Aude