Europska politička trojka

Već nekoliko dana ključna žarišta sukoba oko kojih se stvara novi svjetski poredak naizgled miruju. Čini se to gotovo nestvarnim nakon što je američki predsjednik Trump nametnuo svoj tempo događaja – svakog tjedna intervencija jedna. Vojna ili verbalna. Doduše, američki nosač zrakoplova Abraham Lincoln pozicionira se u Arapskome moru s pogledom na Iran. Samo kao motivacija za otvaranje razgovora ili kao uvod u intervenciju koja će motivirati iransko vodstvo na razgovore? Doznat ćemo u sljedećem nastavku. Možda već do kraja tjedna.

Nova europska trojka

No dok traje to prividno zatišje, dok na Arapskome poluotoku ukrajinski i ruski predstavnici uz američko posredništvo prvi put od početka rata vode razgovore o uvjetima njegova završetka, dok se uz mnogo upitnika (iznad svega o razoružanju Hamasa) priprema nova faza provedbe mirovnog plana za Gazu, a NATO-ovi saveznici traže modalitet kako da Trump ostvari nadzor nad Grenlandom, koji je važan ne samo za američku stratešku sigurnost već i za europsku, a da pritom europske države, i iznad svega Danska, ne budu ponižene, nazire se napokon i dobra vijest za Europu.

Ona je možda na putu da dobije toliko potrebno novo političko vodstvo koje bi joj moglo pomoći da se snađe i bolje pozicionira u novome svjetskom poretku koji se stvara mimo nje, bez nje, bez njezine volje i plana. Ta su nova europska trojka – koja se profilira u pozicioniranju prema Trumpovim zahtjevima za Grenland, ulozi i članstvu njegova Međunarodnog odbora za mir u Gazi za početak te prema NATO-ovoj ulozi u novome poretku i europskoj obrani i sigurnosti – njemački kancelar Friedrich Merz, talijanska premijerka Giorgia Meloni i glavni tajnik NATO-a (bivši nizozemski premijer) Mark Rutte. Time su pokazali da bi upravo oni mogli povesti Europu u redefiniranje odnosa i stvaranje novoga partnerstva s SAD-om. Zašto baš oni?

Prvo, sve troje istinski su zagovornici transatlantskog partnerstva u obrani i sigurnosti Europe. Pritom Meloni uživa posebnu Trumpovu naklonost, Rutte se pokazao kao vrlo vješt posrednik u prevladavanju konflikata i disonanca između europskih NATO-ovih partnera i američkog predsjednika, a Merz je kancelar i dalje najmoćnije europske države, o čijem gospodarstvu (čak i kad mu loše ide) ovisi ekonomska snaga Europe.

Kao donedavni bussinesman s Trumpom se vrlo dobro razumije i Trump ga respektira. No na Trumpove verbalne napade na Europu i ponižavajuću retoriku sve troje reagiralo je kao – europski politički vođa. I Merz i Meloni napustili su Davos prije Trumpova govora u kojemu se unaprijed očekivala antieuropska i grenlandska kanonada. Merz je ocijenio neprihvatljivim način na koji Trump želi ostvariti nadzor nad Grenlandom. Meloni se pridružila Rutteu u kritici Trumpovih uvrjedljivih poruka prema europskim NATO-ovim partnerima (sumnji u njihovu lojalnost i podcjenjivanja njihova sudjelovanja u zajedničkim operacijama). Ali nitko od njih nije reagirao najavom uspostave strateškoga partnerstva s Kinom (poput britanskoga premijera Starmera) ili najavom samodostatnosti europske obrane uz pomoć kineskih istraživača (kao francuski predsjednik Macron).

Naprotiv, Rutte je kao glavni tajnik NATO-a još jednom podsjetio europske političke planere da strateška obrana Europe bez SAD-a nije moguća (pregolema je razlika u vojnoj snazi i visini vojnih proračuna), a da je jačanje europske samodostatnosti u konvencionalnoj obrani nužnost i da je priča o posebnoj europskoj vojsci izvan NATO-a (koju ponovno reciklira Macron) samo puka iluzija. Na Trumpovu ponudu za sudjelovanje u Međunarodnom odboru za mir i Merz i Meloni odgovorili su suzdržano, znači 'da' uz određene uvjete, otvorivši tako prostor za razgovor o budućem pozicioniranju ne samo svojih država već i EU-a i NATO-a u tom tijelu koje će u nekome dorađenom obliku jednoga dana i biti konstituirano.

Okolnosti su evoluirale

I nije to neviđena novost. Sjetimo se samo PIC-a (Konferencije za provedbu mira) i njezina Upravljačkog odbora nakon Daytonskog sporazuma. Okolnosti su evoluirale. Da bi bila reprezentativna, europskoj vodećoj trojci još treba dodati Poljsku, što ne će biti problem.

Premijer Plenković postavio se u tom procesu u skladu s hrvatskim interesima, ostavši u Davosu poslušati Trumpa i priduživši se odgodi odluke o članstvu u mirovnom odboru do zajedničkoga europskog stajališta. Za divno čudo, predsjednik Milanović posvetio se ovih dana autorefleksiji, odustavši od snažnih geopolitičkih poruka. Nadam se da će potrajati.

Višnja Starešina
Lider