Hrvatska iskustva s iseljavanjem

U  bivšoj su se Jugoslaviji među prvima, već početkom šezdesetih, počeli iseljavati stanovnici Hrvatske, bježanjem ili legalno odlazeći kao turisti. Tražili su bolje mjesto pod suncem. U susjednim zapadnim državama zapošljavani su u svojstvu tzv. privremenih radnika, najviše u Njemačkoj i Austriji, a kasnije i u ostalim zemljama zapadne Europe. Popularno su nazivani »gastarbajteri« (radnici gosti), najprije u Njemačkoj (jer su bili najbrojniji), a kasnije se taj naziv proširio na sve naše građane zaposlene u inozemstvu. U početku je država branila emigriranje te ga prekršajno ili kazneno sankcionirala. Međutim, kada je bivša država shvatila da takvo emigriranje ima prednosti (devizne doznake koje su spašavale negativnu trgovačku bilancu, carine na uvoz automobila, traktora i slično), negativni odnos prema emigrantima zamijenjen je organiziranim slanjem na »privremeni rad« u inozemstvo.

Dodijeljen im je i novi naziv »naši građani na privremenom radu u inozemstvu«. Ondašnji su političari te odlaske objašnjavali kao »uklapanje naše radničke klase u međunarodnu podjelu rada«. Nažalost »privremenost« odlaska pretvarala se u brojnim slučajevima u stalnost, u pravilu do mirovine.

Istodobno su države primateljice naših građana (npr. Njemačka, Austrija i druge) počele organizirano selektirati kandidate za dolazak na rad prema određenim kriterijima, koje su same određivale prema svojim potrebama.

Prednost u odabiru imali su mlađi od 40 godina, kvalificirani i školovani. Osnivane su posebne liječničke komisije (Zagreb, Beograd), koje su utvrđivale radnu sposobnost za određena zanimanja. Htjelo se dobiti zdrave mlade ljude, dakle radnike koji će raditi koliko treba i kojima vjerojatno ne će odmah trebati zdravstvene usluge, a istodobno će godinama plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Uplata mirovinskih i zdravstvenih doprinosa bogatila je mirovinske i zdravstvene fondove stranih država, koji su godinama bili punjeni, bez izdataka njihova zdravstvenoga i mirovinskoga osiguranja. Pred kraj radnoga vijeka, kada počinju bolesti, naši građani koji su se vraćali u domovinu koristili su se zdravstvenom zaštitom u Hrvatskoj, u početku na naš teret, a kasnije primjenom međunarodnih sporazuma dijelom i na teret stranih država.

Organizirana služba

Strane države koje su zapošljavale naše građane, primjerice Njemačka, osnivale su posebno organiziranu službu, tzv. »Arbeiterwohfahrt«, jednu od više neovisnih udruga za socijalnu skrb u Njemačkoj s naglaskom na posebnoj skrbi za strane radnike. U toj službi zapošljavani su kao volonteri i stranci iz zemalja emigracija kako bi kao stalni radnici pomagali u rješavanju socijalnih i radnih problema stranih radnika te tako pridonosili njihovu bržemu uključivanju u gospodarski život Hrvatske kao zemlje domaćina.

Hrvatska za sada nema takve ili slične institucije, a ne pokazuje ni namjeru sustavnoga zapošljavanja stranaca i pripremanja za njihovo socijalno uključivanje. Prije svega trebalo bi organizirati obvezno i besplatno učenje hrvatskoga jezika uz upoznavanje stranaca s našim načinom života i običajima.

Za selektiranje i odabir zdravih radnika s točno propisanim kvalifikacijama Njemačka je osnovala posebnu službu u Zagrebu, koja je kontrolirala odabir potrebnih radnika. Danas naša demokratska Republika Hrvatska nema takve službe. Sve je prepušteno privatnim posrednicima, koji dovode strance na rad u Hrvatsku bez ikakvih kriterija ili nekih priprema.

Upoznavanje s pravima

Ako izostane mogućnost socijalne uključivosti stranih radnika, posebno zbog jezičnih razlika, događaju se nesporazumi u kojima će domaći čovjek u traženju usluge morati govoriti engleski, što ga u neznanju engleskoga može činiti inferiornim ili nervoznim u odnosu na stranoga radnika. Takva stanja mogu biti uzrok incidenata i sukoba raznih oblika, u kojima je najmanje kriv stranac.

U početcima naših iseljavanja izdavali su se kratki priručnici u zemljama prihvata na hrvatskom s njemačkim ili francuskim prijevodom, u kojima su navedeni kratki podatci o zemlji prihvata i razgovori uobičajeni u ophođenju u prometu, tramvaju, trgovini, tržnici, brijačnici, kod liječnika, na gradilištu i sličnim situacijama. Upućivani su i o svojim radnim, sindikalnim, zdravstvenim i mirovinskim pravima.

Obučavani su posebni socijalni radnici iz redova školovanijih stranaca koji dobro poznaju jezik stranaca i hrvatski jezik. Nije nam poznato da je sadašnja vlast što poduzela u tom pravcu. Ne će biti dobro ako se sve svede na poznavanje engleskoga jezika kao sredstva komunikacije. Stranci se u tom slučaju nikada ne će integrirati, nego će se stvarati geta, koja sa sobom donose posebne probleme ksenofobije. Tada će biti ugrožen naš identitet, ali i hrvatski jezik. Zato Hrvatskoj treba biti u interesu da se stranci na privremenom radu u Hrvatskoj osjećaju ugodno i prihvaćeno.

Stjepan Androić
Glas Koncila