Kako se hrvatski narod s Presvetim Srcem Isusovim »ušetao« u najkrvavije stoljeće u povijesti

Povijesne 1900., godine prekretnice između 19. i 20. stoljeća, »veliki« su gradili razne političke alijanse, »antante« i »osovine«, pripremajući se za veliko prekrajanje karte Europe. A maleni hrvatski narod i u tom je napetom ozračju tragao za nadom i s pouzdanjem u »velikim procesima« tražio svoje mjesto pod suncem. Hrvatsko ozemlje tada – u koje se mogu upisati i prostor kontinentalne Hrvatske i Dalmacije i velikih dijelova Bosne i Hercegovine – nije bilo jedinstvena politička zajednica. A stoljeća života pod stranim državnim i pravnim okvirima ostavila su i nemale kulturološke i mentalitetske razlike.

No katolička je vjera bila univerzalna spona koja je povezivala sva »tri srca« razlomljena hrvatskoga korpusa. A upravo je posveta hrvatske mladeži Presvetomu Srcu Isusovu 1900. godine bila jedan od najvidljivijih znakova te univerzalne veze. Osnažen tim duhovnim impulsom, hrvatski je narod zakoračio u stoljeće koje će ostati upamćeno kao jedno od najkrvavijih u pisanoj povijesti.

Pojedinosti posvete donosi spomenica »Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova«

Dalekovidni austrijski isusovac

Posveta hrvatske mladeži bila je izravan odgovor na poticaje pape Lava XIII., koji je godinu prije toga, na blagdan Srca Isusova 11. lipnja, Presvetomu Srcu posveti čitav svijet. Tu je posvetu, koja je došla i kao svojevrsni duhovni impuls za 1900. kao Godinu jubileja, papa Lav nazvao najvećim činom svojega pontifikata. Da i hrvatska mladež treba poći putem te posvete, bila je zamisao koja je došla »s terena«, od svećenika uključenih u konkretan pastoral. Jedan od njih bio je i austrijski isusovac o. Anton Puntigam, koji je tada bio na službi u Nadbiskupskom sjemeništu i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku. Poticaj mu se, kako je poslije sam zapisao, javio na koru sjemenišne crkve u Travniku. Priredio je i brošuru »Slavlje hrvatske omladine na osvitu novoga vijeka«, u kojoj je opisana važnost posvete i mogućnosti kako ju organizirati. Brošura se pokazala kao pun pogodak – ona je raspačana u čak 50 tisuća primjeraka. Brzinom kojom je zamisao osvajala i svećenike i mladež, ideju su također snažno prigrlili i ondašnjih hrvatski biskupi. Valja podsjetiti i na neka od tih imena, nesumnjivih duhovnih velikana koji su činili stupove ondašnjega episkopata – Josip Juraj Strossmayer, Josip Stadler, Juraj Posilović, Antun Mahnić…

Pojedinosti same posvete donosi spomenica »Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova«, koju je također priredio o. Puntigam 1901. godine, čije je ponovljeno izdanje u Zagrebu predstavljeno i 16. lipnja 2025., malo uoči aktualne posvete hrvatskoga naroda Presvetomu Srcu Isusovu. Godine 1900. slavlje posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu bilo je o svetkovini Srca Isusova po župama u svim hrvatskim biskupijama. U većini je to bilo na samu svetkovinu, u petak 22. lipnja, a ponegdje u nedjelju 24. lipnja, kada se u mnogim krajevima obavljala vanjska proslava Srca Isusova. U posveti je te godine sudjelovalo 160 tisuća mladića i djevojaka iz raznih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posebno je svečano bilo u Zagrebu, kada se u zagrebačkoj katedrali okupilo oko pet tisuća mladića i djevojaka.

»Euharistijsko Srce Isusovo, Srce Boga-čovjeka, Spasitelja svijeta i Kralja nad svim vladarima! Hrvatski Tvoj narod priznaje, da je od Tvoje dobrote primio lijepu svoju domovinu, da se u njoj slobodan razvija Tebi na slavu i da postigne svoj vječni spas. Dar je ljubavi tvoje, što si ga među prvim narodima Evrope pozvao u svetu katoličku Crkvu, što si ga sačuvao od krivovjerstva i jačio, te je bio kroz stoljeća predziđe kršćanstva«, ujedinile su se tada u molitvi tisuće hrvatskih glasova i zazivale: »Molimo te dakle, o Božanski Kralju naš, da žarkom ljubavi Srca svoga ražariš srca naša te Ti ostanemo vjerni u svetoj rimokatoličkoj Crkvi.«

Pobožnost mladeži iznenadila i Svetoga Oca

Usporedno sa samom posvetom u domovini, trajale su i pripreme za hrvatsko hodočašće u Rim. Bio je to logičan »epilog« posvete hrvatske mladeži, ali i duhovni iskorak koji je bio potreban u Godini jubileja sveopće Crkve. Mladići i djevojke vrlo su se intenzivno pripremali za susret – nakon posvete uvezani su u jednu knjigu formulari s potpisima svih 160 tisuća sudionika posvete. Za papu je izrađeno i zlatno srce u koje je stavljen popis pobožnih djela kao znak odanosti Svetomu Ocu – ondje je upisano 880 postova, 1200 križnih putova, 1500 trodnevnica, dvije tisuće devetnica, pet tisuća pohoda crkvama, osam tisuća zlatnih krunica, 40 tisuća sakramentalnih pričesti i još 60 tisuća duhovnih pričesti, 90 tisuća misa, 126 tisuća Gospinih krunica, 130 tisuća djela samozataje, 150 tisuća litanija, 575 drugih molitava… U ukupnom zbroju riječ je o više od milijun molitava i konkretnih dobrih djela koja su mladi činili ususret posveti Presvetomu Srcu Isusovu.

To »duhovno cvijeće« hrvatski su hodočasnici uručili Svetomu Ocu osobno, na posebnoj audijenciji 3. srpnja 1900. godine u Sikstinskoj kapeli. Hrvatsko zlatno srce papa Lav XIII. čitavu je tu godinu držao na svojem radnom stolu, a preko jednoga je kardinala poručio i da mu je to bio najdraži dar koji mu je pristigao od vjernika. Tu svoju radost Sveti je Otac izrazio i u vlastoručnom pismu koje je uputio zagrebačkomu nadbiskupu Posiloviću, datiranu na 15. kolovoza 1900. godine. Ondje je uz ostalo papa Lav XIII. zapisao: »Časni brate, pozdrav ti i apostolski blagoslov! Među premnogim radosnim događajima, kojima se dobroti Božjoj svidjelo dušu našu u ovoj svetoj godini tješiti i krijepiti, odlično mjesto zauzimlje po hrvatskoj mladeži doprineseni nam dokaz ljubavi i odanosti. Taj je dokaz nama veoma mio ne samo poradi velikog broja onih koji ga doprinesoše, nego najviše s toga razloga, što su se ovi svečano obvezali, da će pod zastavom Božanskog Srca, ‘pro aris et focis’ za vjeru naime i domovinu ustrajno i odvažno vojevati (…) Tebi dakle, časni brate, već prema Tvome zvanju, rado povjeravamo, da toj mladeži ponovno izraziš Našu zahvalu i da ju ujedno u naše ime bodriš, neka se nepomično drži odluke svoje, jer će odatle crpsti obilje utjehe i sigurnu nadu budućeg blaženstva, ako bude Srce Kristovo pobožno štovala i revno nasljedovala.«

Masonstvo i liberalizam – osporavatelji zamaha iz 1900.

Posveta hrvatske mladeži bila je i svojevrsni uvod u svehrvatski katolički sastanak u rujnu 1900. koji se pokazao jednim od ključnih nadahnuća dalekovidnoga krčkoga biskupa Antona Mahnića u postavljanju temelja Hrvatskoga katoličkoga pokreta. No sva ta duhovna gibanja i u ondašnjoj Hrvatskoj nisu ostajala bez svojih osporavatelja. Podrobnije o tome piše povjesničar dr. Jure Krišto u opsežnoj knjizi »Stoljeće naroda i Crkve: Povijest Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću«.

Na hrvatskim je prostorima u to vrijeme vladala teška politička situacija – osim teritorijalne razjedinjenosti hrvatskoga korpusa i nad Zagrebom kao ključnim političkim središtem nadvijali su se mračni politički oblaci. Bilo je to vrijeme banovanja zloglasnoga Khuena Hedervaryja i brojnih rascjepa na hrvatskoj rodoljubnoj političkoj osovini, među kojima je zacijelo najbolniji bio rascjep među pravašima. Rodoljubi su tražili načina kako narod izvući iz »tamnice naroda«. No u svojem zanosu često nisu uviđali da neki modeli koji im se nude – liberalizam, »naprednjaštvo«, panslavizam i južnoslavenska integracija – predstavljaju putove koji na duge staze hrvatski narod vode u propast. U takvoj vizuri Katolička je Crkva smatrana tek čuvaricom statusa quo, pa je i veliki zamah iz 1900. godine u mnogim svjetovnim tiskovinama toga vremena stavljan pod jedan te isti grubi nazivnik – klerikalizam. U poticanju »antiklerikalne klime« svoj je zavjerenički prinos tada dalo i masonstvo.

Plodovi posvete žive u hrvatskim srcima i danas

Isusovac o. Petar Perica, kojega su na Daksi kod Dubrovnika ubili partizani 1944. godine, bio je jedna od stotina tisuća hrvatskih žrtava najkrvavijega stoljeća u ljudskoj povijesti. No za mnoge je i dalje svojevrsna nepoznanica da je upravo on ususret posveti hrvatske mladeži Presvetomu Srcu Isusovu 1900. napisao retke jedne od najpoznatijih hrvatskih crkvenih pjesama koja se pjeva i dandanas u najuzvišenijih prigodama i svečanostima – »Do nebesa nek’ se ori«. Pjesma se s notama prvi put pojavila u brošuri »Slavlje hrvatske omladine na osvitu novoga vijeka«. Uglazbio ju je Milan Smolka.

Perica je tada bio travnički sjemeništarac, imao je 19 godina i vjerojatno nije ni slutio da će njegovi redci postati ne samo jedan od najtrajnijih plodova velike posvete hrvatske mladeži nego i jedan od dokaza Isusova obećanja da ni vrata paklena ne će nadvladati Crkvu. Komunistička vrata paklena nisu mogla ušutkati ni drugu, u hrvatskom narodu možda i jednako omiljenu pjesmu, također Peričino djelo – »Rajska Djevo, Kraljice Hrvata«. Godine 1900. mladi je Perica bio među hrvatskim hodočasnicima u Rimu i zajedno s još jednim sjemeništarcem papi Lavu XIII. uručio Album hrvatske omladine sa 160 tisuća potpisa mladih koji su sudjelovali u posveti Presvetomu Srcu Isusovu. Zanimljivo je i danas, kada je postalo sasvim normalno i očekivano da je rimski pontifex prisutan u svakom mediju i na raznim mrežama, promišljati o osjećajima koji su se 1900. godine rojili u budućem isusovcu – što je za njega značilo vidjeti Svetoga Oca uživo? O čemu je razmišljao promatrajući slavne Michelangelove freske?

Marino Erceg
Glas Koncila