Razgovor s ddr. o. Bernardom Ardurom

»Za mene je Stepinac bio dobri pastir koji je dao svoj život za svoje ovce; svet svećenik, svet biskup koji je Bernard Ardurauistinu učinio sve, uistinu sve da bi zaštitio svoje stado, da bi spasio sve koje je mogao spasiti… Stoga je za mene uistinu riječ o svetcu«

Jedan od idealnih sugovornika u povodu 25. obljetnice beatifikacije kardinala bl. Alojzija Stepinca svakako je ddr. o. Bernard Ardura, do prije nekoliko dana, kad je papa Franjo prihvatio njegovu ostavku zbog predviđene kanonske dobi, predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti. U toj je ulozi o. Ardura predsjedao radu Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca. Svoja sjećanja, zapažanja, promišljanja i perspektive o. Ardura je, nešto više od šest godina otkako je komisija prestala s radom, rado podijelio s Glasom Koncila. Razgovor s o. Ardurom to je zanimljiviji što do sada nije iscrpnije javno govorio o radu komisije. A ne manjka mu ni iskustva s procesima proglašenja blaženima i svetima. I sam je (bio) postulator u nekoliko slučajeva, među kojima je i kauza sluge Božjega Roberta Schumana.

Među mnogim temama o kojima bismo s Vama mogli razgovarati čitatelje u Hrvatskoj bez daljnjega najviše zanima Vaše predsjedanje Mješovitom hrvatskom katoličkom i srpskom pravoslavnom komisijom koja se bavila bl. Alojzijem Stepincem. Kako sada s određene vremenske distance gledate na taj svoj angažman?

Kad je Sveti Otac od mene zatražio da predsjedam, na godinu dana, toj mješovitoj komisiji, odmah sam, jasno, pristao. No uvijek sam govorio da rad jedne komisije ne će promijeniti mentalitet. Promjena mentaliteta zahtijeva mnogo vremena jer podrazumijeva dubinsku evoluciju. Za cilj smo si postavili govoriti o različitim razdobljima blaženikova života te je svatko mogao iznijeti svoje mišljenje i viđenje o različitim događajima i situacijama. Činjenica jest da se konačno uspjelo organizirati ozbiljan susret dviju strana te da su svi sudjelovali i surađivali u skladu sa svojim mogućnostima. Možemo reći da je susret bio bratski, do čega je Svetomu Ocu silno bilo stalo.

Što se pak povijesne dimenzije u strogom smislu riječi tiče – cilj je, naime, bilo povijesno-znanstveno propitivanje – moramo utvrditi da nije predočen ni jedan jedini dokument koji bi na bilo koji način mogao biti zaprjeka kanonizaciji blaženika. Mislim da je to važno reći: ništa takvo nije predočeno. No postoji načelno protivljenje, rekao bih, kanonizaciji. Stoga smo se nakon godine dana razišli zaključivši da hrvatska strana i srbijanska strana drugačije vrjednuju različite događaje i različita razdoblja blaženikova života. Smatram da bi bilo korisno nastaviti proučavanje na strogo povijesnom planu.

Prije, za vrijeme i na završetku rada komisije katolička je strana, a posebno, reklo bi se, Sveta Stolica, isticala da posao komisije nije baviti se procesom kao takvim, još manje »revizija« procesa beatifikacije, nego joj je cilj povijesno »ponovno iščitavanje« ključnih razdoblja blaženikova života, ne bi li se približila stajališta. Činjenica je ipak da je izostanak zajedničkoga stajališta urodio odgodom kanonizacije bl. Alojzija Stepinca…

Prvo, Stepinčeva kanonizacija i svi drugi procesi za kanonizaciju odnosno beatifikaciju pod nadležnošću su Katoličke Crkve te konačnu odluku o njima donosi Sveti Otac. No važno je, kao drugo, da se o svakom slučaju izjasni i povijesna komisija, kako bi se čitava kauza gradila na povijesno pouzdanim datostima, koje trebaju biti Stepinacdokumentirane. Treći važan element jest da, budući da je riječ o velikom crkvenom događaju, beatifikacija ili kanonizacija bude prigoda za jačanje jedinstva, jedinstva unutar Katoličke Crkve, ali i jedinstva s drugim kršćanima koji još nisu u punom jedinstvu s Katoličkom Crkvom. Mislim da je upravo to treće Papi na srcu: ne želi se učiniti čin koji bi na neki način mogao ugroziti približavanje Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve. Riječ je, dakle, o pitanju koje se odnosi na ukupno crkveno ozračje, pa i izvan granica Katoličke Crkve.

Svetost nečijega života i njegova povijesna uloga, koja u ovom slučaju podrazumijeva političke konotacije, jesu povezani, ali ipak nisu jedno te isto. Biste li pojasnili ovo što ste rekli pod tim vidom?

Katolička vjera ne živi se negdje u zraku: živi se u određenom društvu, u određenim okolnostima. Stoga se u procesima za beatifikaciju/kanonizaciju svjedočanstvima različitih osoba dokazuju herojske krjeposti kandidata za oltar. No to je u slučaju bl. Alojzija Stepinca već učinjeno. I to uopće nije bio predmet rada komisije. Cilj je komisije bio nastojati shvatiti zašto postoji i u čemu je razlika u vrjednovanju između pravoslavnih Srba i Hrvata katolika. Nastojalo se, s katoličke strane, shvatiti zašto se Srpska pravoslavna Crkva protivi kanonizaciji i na kojim dokumentiranim činjenicama temelji svoje protivljenje. Ta dokumentacija, kao što sam rekao, nije predočena. Stoga pitanje prikladnosti ili neprikladnosti kanonizacije ostaje stvar razlučivanja Svetoga Oca. Čini se da je Papa učinio to razlučivanje te je odlučio da je u ovom času bolje pričekati, nadajući se pozitivnomu razvoju odnosa. U tom bi se smislu na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, pa i na njezino iščekivanje, moglo i trebalo gledati kao na veliku prigodu.

No političke bi implikacije mogle po sebi biti zaprjeka kod svake beatifikacije/kanonizacije kandidata za oltar koji je živio u novije vrijeme i imao je širu društvenu ulogu ili kontekst. Kod mučenika to, primjerice, ovisi o tome čije su bili žrtve. Nisu svi u Španjolskoj, primjerice, oduševljeni beatifikacijama mučenika iz građanskoga rata; niti su svi u Salvadoru oduševljeni kanonizacijom nadbiskupa sv. Oscara Romera. Nije li presudna vjera i ljubav koja ih je sve pokretala?

Jest, no ipak je Crkvi stalo da beatifikacije/kanonizacije ne budu povod novih razdora. Što se, primjerice, tiče mučenika iz razdoblja građanskoga rata u Španjolskoj, danas njihove beatifikacije više nisu predmet sporenja. StepinacMučenika iz toga razdoblja ima mnogo i slavlja beatifikacije su česta, no nema protivljenja službene vlasti niti se u društvu vode neki sporovi. Načelnoga je protivljenja bilo kad su se slavile prve beatifikacije, još za vrijeme pape Pavla VI.

Ipak, načelni problem postoji i u jednom trenutku treba odlučiti…

Da, to je u nadležnosti papa.

Koliko se slučaj bl. Alojzija Stepinca može usporediti sa slučajem pape Pija XII.?

Zajedničkih elemenata ima, premda se ne mogu u potpunosti usporediti. Zajednička je točka načelno osporavanje, a onda i protivljenje beatifikaciji/kanonizaciji. Zajedničko je i to da ta protivljenja ne drže vodu pred povijesnim analizama.

Obično se papi Piju XII. prigovara prevelika pasivnost pred nacizmom, kaže se da »nije dovoljno učinio«. Slične etikete lijepe se i zagrebačkomu nadbiskupu Stepincu. Što znači »nedovoljno učiniti« u krajnje složenim okolnostima u kakvima su obojica djelovala?

Papu se optužuje zbog navodne šutnje, Stepinca da se navodno kompromitirao s ustašama. No da bi se to utvrdilo, treba pronaći uporište u dokumentima. Ja pak, kao bivši predsjednik mješovite komisije koja se bavila bl. kardinalom Stepincem, još jednom kažem: ni jedan takav dokument nije predočen.

Nama se u Hrvatskoj čini da je razlog protivljenja Stepinčevoj kanonizaciji srbijanske strane, bilo crkvene bilo političke, dubinski političke naravi; da se, dajući prvenstvo dubinski političkim razlozima, ne želi vidjeti stvarni Stepinac, nego njegova iskrivljena slika koju je stvorio komunistički režim. Kako biste komentirali te tvrdnje?

Apsolutno je sigurno da je negativnu sliku o Stepincu stvorio komunistički režim, koji se za to koristio svim sredstvima. Poznato je, primjerice, da su u tu svrhu izrađivali lažne dokumente. Taj je postupak raskrinkao vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« još u vrijeme procesa beatifikacije. Na prvoj je stranici bio objavljen tekst u kojem euse kritički analizirao jedan dokument te se pokazalo da je riječ o falsifikatu. Već je na temelju vanjske forme, načinima oslovljavanja bilo jasno da ne može biti riječ o pismu koje bi neki nadbiskup uputio papi. Komunistički je režim pod svaku cijenu nastojao deformirati Stepinčev stvarni lik.

Što se tiče prvoga dijela pitanja, upravo sam zato od početka govorio da rad jedne komisije ne će promijeniti mentalitet. To se na kraju pokazalo točnim. A sada ću iznijeti i jedan primjer promjene mentaliteta. Mržnja između Francuza i Nijemaca razvijala se i dolazila do izražaja, od 1870. do 1945. godine, u tri krvava rata. A onda su se pojavili ljudi nadahnuti prije svega svojom kršćanskom vjerom: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi. Ti su ljudi rekli: »Dosta je ratova, moramo promijeniti pristup te učiniti zajedničkim ono što je do sada bio predmet sukoba i podjela.« Tako je stvoren prvi temelj za ono što će kasnije postati Europskom unijom. Stoga, dok se među Srbima i Hrvatima ne pojave muškarci i žene koji će reći »dosta« prošlosti sukoba i učiniti slične hrabre korake, odnosi se ne će promijeniti. I za Nijemce i Francuze tada je potez spomenutih čelnika bio revolucija. Jasno, bilo je i otpora. No od 1945. godine zapadna Europa proživljava najdulje razdoblje mira u čitavoj svojoj povijesti. Mislim da je to dobra pouka. Jednako tako presudnom smatram činjenicu da su nam tu pouku dali ljudi koji su bili istinski vjernici. I današnji vjernici, uključujući i one u Hrvatskoj i Srbiji, pozvani su pridonositi izgradnji novoga svijeta, svijeta mira i bratstva. A to također znači, za obje strane, nekako prebroditi, na neki način »zaboraviti« dio onoga teškoga, užasnoga što se dogodilo, osjećaj nepravde… Zašto? Zato što smo pozvani graditi Božje kraljevstvo. Govorim kao vjernik: pozvani smo izgrađivati Božje kraljevstvo, a to je kraljevstvo mira, pravednosti, pomirenja.

Bl. Alojzija Stepinca zacijelo ste i prije poznavali, a rad na čelu komisije zacijelo je »izoštrio« Vašu osobnu sliku o njemu. Kakva je ta slika?

Za mene je on bio dobri pastir koji je dao svoj život za svoje ovce; svet svećenik, svet biskup koji je uistinu učinio sve, uistinu sve da bi zaštitio svoje stado, da bi spasio sve koje je mogao spasiti, pa i one koji nisu bili katolici – što je posebno važno. Stoga je za mene uistinu riječ o svetcu.

U nas se često rabi sintagma »Stepinčeva Hrvatska«. Te riječi kriju gotovo politički ideal, nikad ostvaren, istinske »domovine«, zemlje pravednosti, zemlje čiji sinovi i kćeri konačno ne će morati emigrirati, zemlje koja međutim nikada ne raste na štetu drugih. No »Stepinčeva Hrvatska« su i živi ljudi, velika većina katolika koji prakticiraju vjeru, mnogi koji je možda manje prakticiraju ili uopće ne vjeruju; to su lica tisuća molitelja… Možete li komentirati te tvrdnje?

Svetci u Katoličkoj Crkvi imaju barem dvije uloge. Oni su ponajprije primjeri, a potom su i zagovornici; oni za nas mole. Vjerujem da se bl. Alojziju Stepincu, koji je tako lijep lik, moramo moliti. I moramo ga nasljedovati, nasljedovati na način na koji je on živio svoju katoličku vjeru; način koji je prožet snagom, postojanošću, čvrstinom, ali nadasve zg katedralaljubavlju, silnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu; bližnjemu bez obzira na njegovu pripadnost ili nepripadnost Crkvi. Znamo da je spasio mnoge pravoslavce i mnoge Židove.

Takvi nam svetci moraju biti referentne točke. No s druge strane moramo izbjegavati prikazivati ih kao političke modele jer to na neki način lišava svrhu beatifikacije/kanonizacije njezine stvarne naravi. Svetci su uzor za naše osobno i crkveno življenje. Jasno je da je, primjerice, sv. Ivan Pavao II. uzor svakomu vjerniku, svakomu svećeniku, svakomu biskupu zbog svoje pastirske ljubavi, zbog svoje odlučnosti da potvrdi važnost kršćanske vjere u svijetu u kojem se događaju dubinske kulturne promjene… No ne bi bilo dobro uzeti ga kao uzor samo u njegovoj borbi protiv komunizma. Taj je obris njegova života doduše stvaran, no danas je uvjetovan situacijom koja više ne postoji, barem ne onakva kakvu je on poznavao. Stoga i Stepinca uzmimo kao uzor kršćanskoga života, uzor svećeništva, biskupstva, nadasve zbog njegove pastirske ljubavi, zbog njegova zauzimanja da spasi druge ljude, zbog promicanja pravednijega života. Treba, nadalje, promicati pobožnost prema njemu. Uvijek se razveselim kad se sjetim koliki su se vjernici dolazili moliti na njegov grob do potresa u Zagrebu dok je katedrala bila dostupna. Nedavno sam bio i u Krašiću, u župnoj kući u kojoj je godinama živio i gdje je umro. Tamo sam susreo školske razrede, djecu koja su tamo dolazila te su imala prigodu bolje upoznati taj lijepi i nadahnjujući lik. No od temeljne je važnosti da je poruka svetca prije svega vjerska, religiozna poruka.

No bilo bi zacijelo pogrješno shvatiti te riječi kao nijekanje šire društvene relevantnosti svetaca, pa onda i bl. Alojzija…

Apsolutno. Ako je netko spašavao živote, ima li veće i jasnije društvene poruke? Osim toga, valja se prisjetiti i riječi sv. Jakova: »Pokaži mi svoja djela pa ću ti reći kakva je tvoja vjera.« Mi kršćani ne živimo svoju vjeru samo moleći se, nego smo kršćani u svem svom životu, 24 sata na dan.

Kako na »kauzu« i njezin kontekst gledati pred očima Boga koji ima posljednju riječ?

Naša se nada temelji na vjeri da su svi naši životi u Božjim rukama i da smo svi pozvani ući u njegovo kraljevstvo mira i pravednosti. Bog nam daje slobodu. Nije on odgovoran za ratove, nego mi; nije on odgovoran za protivljenja, nasilja, nego mi. Pozvani smo ostvarivati Božji plan, a to je plan pravednosti i mira. I ne zaboravimo da ćemo biti suđeni prema tome kako živimo svoj život. To je izazov za nas kršćane. No jednako tako moramo znati da je naš Bog Bog milosrđa, oproštenja. Zato i nas potiče na pomirenje. Stoga smo svi pozvani biti graditelji pomirenja. U tom smislu zazovimo sve svete, zazovimo naše mučenike – mučenike kojih nema samo u Katoličkoj Crkvi, nego u svim Crkvama ima onih koji su svoju vjeru u Krista i svoju ljubav posvjedočili do dara vlastitoga života – zazovimo bl. Alojzija Stepinca da nam u tome pomogne. Mislim da je to za nas katolike pitanje od kojega se ne može pobjeći. I velik izazov: izgrađivati novi svijet. Ne možemo neprestano promicati ono što nas dijeli… Čini mi se da je to važno poslanje Crkava u Europi i čitavu svijetu.

BIOGRAFIJA Ddr. o. Bernard Ardura rođen je 1. rujna 1948. godine u Bordeauxu u Francuskoj. Ušavši u Red kanonika premonstranata, za svećenika je zaređen 1972. godine u Bordeauxu. Godine 1987. stekao je doktorat iz dogmatske teologije, a potom i iz povijesti religija. Savjetnikom Kongregacije za kauze svetih i blaženih imenovao ga je 1988. godine Ivan Pavao II. Isti ga je papa 1992. imenovao podtajnikom, a 1997. tajnikom Papinskoga vijeća za kulturu. Potkraj 2009. papa Benedikt XVI. imenovao ga je predsjednikom Papinskoga odbora za povijesne znanosti, a tu je službu izvršavao do 14. rujna ove godine. Kao predsjednik spomenutoga odbora predsjedao je od srpnja 2016. do srpnja 2017. godine radu Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca.

Darko Grden
Glas Koncila

Sub, 12-10-2024, 06:22:26

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.