Rusija se sve više zapliće u srpsku igru oko Kosova. Ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, nepotrebno je ovoga tjedna ponovio ono što Moskva ni 1999. ni 2008. nije trebala reći: ''nikada ne čemo priznati nezavisnost Kosova''. Ta nespretna fraza, dozvolila je njegovom kolegi Vuku Jeremiću (onome koji kod kuće mijenja šajkaču za titovku a titovku za šajkaču) doči do zaključka da ta potpora nema ''ni granica ni uvjeta'', pa se tako fokus napetosti na Balkanu dodatno užario. I to na dan kad je Priština sa svim poštivaocima načela slobode - koju su sve beogradske vlade okrutno gazile na Kosovu-, slavila prvu godišnjicu nezavisnosti. Rusko uplitanje u srpsko-kosovarske odnose loša je najava za buduči rasplet nagomilanih pitanja u Bosni i Hercegovini, gdje upravo takvi stavovi ohrabruju (u Banji Luci) Milorada Dodika na putu prema krvavom razbijanju te države, s najavama koje su provokacija za sve nesrpske građane.

Predsjednik Republike Kosovo, Fatmir Sejdiju, i predsjednik vlade Hashim Thaci, na svećanoj proslavi nezavisnosti upozorili su na nerazumnu sklonost ponavljanja povijesti, odnosno na podizanje mitova i političkih dogma koje kod nekih brišu povijesnu istinu, te podižu nove barikade i nameću snove o istrijebljivbanju njihovog naroda. Kao da nije bilo dovoljno ono što su albanskom puku radili iz generacije u generaciju, ubijanjima i masovnim protjerivanjima, sve do zadnje godine t XX. stolječa. To jest sve dok ih civilizacijska vojna sila nije zasutavila. Naravno, ta vojna sila bili su NATO i Amerikanci, koji su dobili na ovoj prvoj konmemoraciji nezavisnosti posebna priznanja. Zahvaljujuči njima, i jedino njima i vlastitoj hrabrosti, Kosovo ima budučnost, unatoč krajnjeg siromaštva i smanjenja materijalne vanjske pomoči zbog krize koja je udarila svijet.

Dobili bi na Kosovu i Rusi kurtuazno mjesto kao međunarodni čimbenik, ali oni i dalje stoje s one druge strane imaginarnih barikada velikosrpskoga sna. Nepotrebno i opasno. Međunarodne snage KFOR-a i EULEX (pravosudna, policijska i administrativna misija Europske unije na čitavom području), zasigurno će još pet godina biti čimbenici pri organizaciji te mlade države, pri ustrojenju kosovarskih sigurnosnih snaga koja napredaju unatoč beogradskih protesta. Interes SAD-a da se kosovarska neovisnost konsolidira, mogao se je isčitati također iz čestitke te iz dodatne poruke koju je novi američki predsjednik Barack Obama poslao vladi u Prištini. Kao u vrijeme Clintonove i Bushove vladavine, Kosovo je upisano kao neovisna država u sferi američke pozornosti pa od toga nema odustajanja. Na žalost, to nije slučaj kad se o ruskom stavu radi. Pred sam kraj prošle godine, točnije 30. prosinca, ''Patriotski državni klub'' vladajuče stranke Ujedinjena Rusija, održao je simpozij u Moskvi o razvoju političkih ruskih ideja.

Konstatirala se je potreba formulacije jedne ''nacionalne ideološke''. U Federaciji i izvan nje, panslavizam je opće prihvaćen leit motiv, postojeća državna opća a posebice vojna politika Borisa Putina smatrana je ispravnom. Nacionalna ideja (u stvari nacionalna geopolitika i geostrategija), važnija je za vodeče ruske intelektualce od nacionalističke retorike, koja je tek instrument održavanja unutarnjeg konsenzusa. Za narode Jugoistoka Europe, važno je uočiti da Rusija postepeno napušta nacional-komunizam (isto kao i Srbija), te da u njoj raste panslavizam centriran oko nekoliko uporišta: na Jugoistoku Europe Beograd je apsolutno uporište tog razmišljanja. Kao posljedica toga, Kosovo bi trebalo biti ''oslobođeno'' od Albanaca, a Hrvatska lišena svojih postignuča kao suverena država, kao subjekt povijesti, neovisan od Beograda. Za ne-slavene (na pr. Gruzijce), ne bi trebalo biti suviše mjesta, a za neposlušne slavene kao što su to Ukrajinci, još manje. U studiji ''Operacija mehanička naranča'', stratateški analitičar Gleb Pavloskij, blizak Kremlju, spominje scenarij u kojem se Ukrajinu može pokoriti korištenjem nuklearnog oružja i bijeloga fosfora...

Važno je uzeti u obzir također, da nova ruska ideologija ne smatra svoju zemlju isključivo euroazijskom velesilom. Novi pojam panslavenske velesile ne odustaje od Euroazije, ali naglašava svoj europski identitet posebice zbog kršćanskog karaktera koji je u ruskome narodu duboko usađen, a koji iz pragmatičnih razloga danas više nije progonjen nego je dozvoljen. To kršćanstvo, koje je i dalje u državnoj, dakle vladinoj sferi, sa Zapadom bi trebalo imati bolje veze, smatraju ruski teoretičari. Zanimljiva je također konstatacija akademika Sergeja Karaganova, prema kojoj bi ''Rusi bez Europe izgubili svoj identitet'', te priznanje da Rusima s Istoka i dalekoga Istoga prijete velike opasnosti. Vitelij Tretjakov, još je jedan od intelektualaca bliskik Kremlju, koji traže sklad u moru tih ruskih kontradikcija, jer je zemlja ipak u procjepu. On tvrdi da bi na Zapadu trebala postojati tri, a ne samo današnja dva pola (Amerika i Europa). Treći pol bi trebala biti Rusija, pa zato vidi u Obaminim ponudama Moskvi stanovitu mogućnost suradnje, ''osim ako ekonomski današnji sukobi, u kojima ima mnogo lažnih igara, ne unište takvu mogučnost.'' Prigodom prve godišnjice neovisnoga Kosova, pa makar krajnje oskudnoga i s ograničenom nezavisnošću, zapažamo da Albanci imaju sreću što oni gotovo i nemaju u svojim redovima ovakvih krtica i nevjernih služavka i sluga, kao ovi koji plaze po zagrebačkim državnim ustanovama i nastoje uvaliti našu zemlju pod jaram beogradskog ekspanzijonizma i nove panslavenske totalitarne ideologije.

Domagoj Ante Petrić
Fokus

{mxc}