Tijekom haaškoga svjedočenja Žarka Puhovskog, svjedoka, dakako, Tužiteljstva, doznalo se i to da su aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora radili ilegalno: „Pilsel i ilegalno iskapao leševe“ (Večernji list, 18. veljače). Suočen sa službenom policijskom zabilješkom u kojoj je konstatirano da su u ožujku 1996. aktivisti HHO-a (Carlos Zvonimir, pseudonim za Dragu Pilsela, J. Mrkalj, B. Munjin i drugi) zatečeni pri ilegalnoj ekshumaciji dvaju leševa, Puhovski je odgovorio kako je to učinjeno iz „humanitarnih razloga“ (sic!). Zašto službe nisu podigle kaznenu prijavu protiv „aktivista“ čije švrljanje po mrtvacima graniči s horor filmovima o vampirima? Sucu Orieu bilo je čudno i to da je „spaljeno“ čak 5.000 kuća više no što ih je ukupno bilo 1991. Na to je svjedok Puhovski kazao kako broj od 22.000 spaljenih kuća u Oluji nije baš točan…

Svjedočenje Puhovskoga pokazalo je kako je HHO skup amatera visokopolitiziranih „aktivista“ propale koncepcije jugoslavenskih unitarista. Tu leži i motiv i cilj njihova djelovanja. Propali su na prvim demokratskim izborima, Jugoslavija im se raspala, ali struktura je ostala. Jedan od krakova hobotnice jugoslavenske unitarističke koncepcije jest i HHO, isprva financiran inozemnim donacijama strateškog im partnera Sorosa, koji je i u Hrvatskoj obnovio demokratski poražene komunističke strukture sklone jugoslavenskoj koncepciji. Stoga se treba zapitati, kako to da je taj i takav HHO, koji je ne samo fabricirao agitpodatke, nego i ilegalno iskapao mrtvace, postao nezaobilazni čimbenik hrvatskoga društva čije se slovo citira u svim sredstvima javnog priopćavanja, čija su mišljenja važnija od saborskih deklaracija i čija su djelovanja iznad zakona.

Sad kad je djelovanje HHO-a na području Oluje u ime „ljudskih prava“ i „humanitarnih razloga“ puklo kao balon od sapunice, jer je suočeno s odlično pripremljenom obranom optuženih generala, hrvatske bi ustanove i službe trebale prenijeti iz haaške sudnice na domaći pravni i kazneni teren sve ono što se godinama iz HHO-a u Hrvatskoj nametalo kao istina, a zapravo su bile proizvoljna mišljenja i neprovjerene konstrukcije amatera, jučer prikopčanih na strane „donacije“ a danas na proračun grbače hrvatskog naroda. S postojećom nomenklaturom nije realno očekivati da HHO pred domaćim ustanovama preuzme odgovornost i dokaže nevinost za više od jednog desetljeća sustavno plasiranih poluistina i glasina u javni prostor. Sve s ciljem ne bi li se Hrvatsku gurnulo u živo blato i onemogućilo joj normalan razvitak. Nije samo područje „zaštite ljudskih prava“ okupirano starim strukturama, slično je i na drugim područjima.

Skrećem pozornost na izvrstan informativni članak Roberta Bajrušija (Nacional, 3. veljače 2009.) pod naslovom Sekretari SKOJ-a u boljoj budućnosti. „Nove karijere bivših partijaca“. Citiram: „Vlado Matijašić, danas direktor korporacije Deutz-Fahr Grupe za istočnu Europu; Neven Vranković, član Uprave i potpredsjednik za korporativne aktivnosti Atlantic Grupe; Kamilo Antolović i Igor Šišara vlasnici marketinške agencije KK-Promotion; Nikica Gabrić, vlasnik privatne oftalmološke ordinacije Svjetlost; te Goran Radman, jedan od vodećih hrvatskih poduzetnika i donedavno suradnik Billa Gatesa“. Bajruši navodi i druge danas uspješne „omladinske rukovodioce“: Stipe Orešković, Darinko Kosor, Ranko Ostojić, Vlaho Bogišić, Ivan Drpić, Jurica Malčić, Ivo Jelušić, Željko Potočnjak, Ivan Matija, Miroslav Puž, Ivo Družić, Ranko Cetković, Dražen Nikolić, Milan Stojanović, Antun Vujić, Boris Šprem, Gordana Sobol… Bezbolna pretvorba komunista u kapitaliste, zapravo je nagrada komunističkim strukturama zato što su širom otvorili vrata neutaživim apetitima „strateškim partnerima. Oni su točno primijetili kako se u postkomunističkim državama može lako okupirati najprofitabilnije sektore oslanjajući se na komunističke strukture.

Ako sekretari Saveza komunističke omladine Jugoslavije danas slove kao najbolji gospodarstvenici, ako svjedoci partijskih tužiteljstava danas svjedoče protiv hrvatskih osloboditeljskih akcija, ako bivši sizovci drmaju cijelim sektorima, ako su bivši urednici partijskih novina danas vlasnici najvećih novinskih kuća, itd. – onda možemo kazati kako smo u komunističkom kapitalizmu. Iz tog su tipa kapitalizma izbačeni isti oni koji su bili isključeni iz „samoupravnog socijalističkog razvoja“: hrvatski seljak i ribar, radnik, izvandomovinstvo, „malo i srednje poduzetništvo“, obrtnici, umirovljenici, štediše, branitelji (postali su „narodni neprijatelji“!), proizvodnja i izvoz. Osim partije, grabeži i strateških partnera, preostao je goli narod koji i na početku 21. stoljeća čeka svog Matiju Gupca, bana Jelačića, Antu Gotovinu…

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}