Ove godine obilježit ćemo sedamdesetu obljetnicu Sporazuma Cvetković-Maček i Uredbe o Banovini Hrvatskoj (26. kolovoza 1939.). Prilika je to da povijesna znanost objektivno progovori o tom razdoblju, ustanovljenom devetnaest mjeseci prije sloma Jugoslavije (18. travnja 1941.), koju je poslije obnovila Komunistička partija Jugoslavije uz pomoć Velikih sila i u kojoj je hrvatski narod prošao lošije negoli u Banovini. Iskustvo Banovine Hrvatske danas nas podsjeća kako se Hrvatska i Hrvat u svakoj Jugoslaviji, monarhističkoj ili komunističkoj, neprestano morao odupirati centralističkim nastojanjima Beograda. Sigurno je kako je rješavanju hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji pridonijela uspostava Banovine Hrvatske. Hrvatska i danas može opet upasti u situaciju da se u nekim neprirodnim zajednicama mora boriti za svoja prava, pa je i zbog toga zanimljiva kratkotrajna epizoda Banovine Hrvatske.

U današnjim okolnostima iskustvo Banovine Hrvatske može pridonijeti raspravi o rješavanju bosanskoga čvora i katastrofalnog položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Već sam pogled na zemljovid Banovine Hrvatske daje dovoljno poticaja. Tuđman je u knjizi Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., 2. tom, str. 253) primijetio kako su glavni problem u pregovorima Mačeka i Cvetkovića bile - „granice … glavni predmet spora bilo je pitanje Bosne i Hercegovine, te Vojvodine. Maček je u pregovorima polazio od pretpostavke da je moguće rješenje da BiH i Vojvodina budu zasebne jedinice, ili pak da budu podijeljene između Hrvatske i Srbije. Vodstvo HSS-a više se priklanjalo ideji podjele…“. Danas je Tuđman optužen da je „dijelio Bosnu“!

Sedamdeseta je obljetnica prigoda da se objektivno odgovori i onim brojnim kritizerima Tuđmanove državotvorne politike koji su mu imputirali da stvara veliku Hrvatsku u okviru nekadašnje Banovine, tj. da je bio „opčinjen“ Banovinom. Bit će da su kritizeri, uglavnom jugoslavenske orijentacije, bili „opčinjeni“ efikasnošću Tuđmanove državotvorne politike, pa su zato, kad nisu pronašli nijednu objektivnu manu te politike, sustavno stvarali izmišljenu mu ahilovu petu. Jedan je akademik, partizan, ustvrdio čak i to da se Tuđman borio za uspostavu Banovine još od ranih šezdesetih godina kad je polemizirao s Vladimirom Bakarićem. Danas taj isti traži od predsjednika države da odlikuje dva dužnosnika Saveza komunista Hrvatske (!), dakle, slijednicu KPH/KPJ koja je u teritorijalnom pogledu svela Hrvatsku na oblik komunističke kifle, potpuno ignorirajući teritorijalne i druge dosege Banovine. Banovina Hrvatska spada u nezaobilazni kontinuitet hrvatske državnosti. Pod svoju je upravu izborila resore poljoprivrede, trgovine, industrije, šume, rudnike, građevinarstvo, socijalnu politiku, zdravstvo, prosvjetu, tjelesni odgoj i unutarnje poslove. Zakonodavna vlast pripala je Hrvatskom saboru. Upravna vlast banu (dr. Ivanu [ubašiću). Kao što se u Kraljevini Jugoslaviji više nije mogao podnositi beogradski centralizam, tako se danas sve teže podnosi globalni kapitalizam. Hrvati bi se opet morali izboriti, kao i 1868. Nagodbom s Mađarima, kao i 1939. Sporazumom s Beogradom, za bolji položaj negoli ga imaju sad, primjerice, na području bankarske industrije, uskoro brodogradnje i poljoprivrede, da ne govorimo o gospodarskom pojasu, itd.

Banovina je ustvari bila federalna jedinica unutar monarhističke i centralističke Jugoslavije. Sporazum je predviđao i Ustav u kojemu je trebala stajati i odredba prema kojoj se mjerodavnosti Banovine Hrvatske ne mogu oduzeti ili smanjiti bez njezina pristanka. U Banovini Hrvatskoj hrvatski je narod vidio Bronhi – lakše se disalo u skoro pa dosegnutim etničkim granicama i u ponešto demokratiziranim društvenim okolnostima. Osim toga Banovina je dobar pokazatelj da hrvatski narod u sebi ima dovoljno snage da se odupre pokušajima zatiranja. Trajala je do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.). Rasprava o Banovini Hrvatskoj tijekom komunističkog totalitarnog režima bila je u drugom planu, valjda zato da se Hrvati u komunističkom raju ne dosjete kako im može biti bolje od onoga što im je namijenila KPJ. To bi sad trebalo ispraviti i objektivno sa stajališta povijesne znanosti progovoriti o tom razdoblju. Time bismo ad acta stavili komesarsku interpretaciju i posljedično stvorene mitove o Banovini Hrvatskoj. Ako do toga ne dođe to će značiti da je prevladala politikantska parola: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Rasprava bi, međutim, dobro došla i zagovarateljima Zapadnog Balkana. Osobito onaj dio koji se odnosi na uzroke koji su doveli do uspostave Banovine Hrvatske.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}