Svaka država i svaka ljudska zajednica, uz ono temeljno dobro koje uživaju svi njezini članovi, suočava se i s nedostacima, manjkavostima, lutanjima, promašajima, krizama i potrebama, pa ih nastoji i rješavati, nešto odmah, hitno, nešto što je moguće brže, a nešto polako i dugoročno. U svakoj državi i svakoj ljudskoj zajednici postoje upravo zato odgovorni, tj. oni kojima je glavna i prvotna zadaća sve činiti da bi svim članovima bilo što je moguće bolje, da bi država ili zajednica što više prosperirala. U svakoj državi i ljudskoj zajednici uvijek postoji dio članova koji su osjetljiviji, pozorniji i spremniji preuzeti odgovornost i djelovati da bi svima i cijeloj zajednici bilo bolje. Neki članovi državne ili svake druge zajednice žele izravno sudjelovati u vlasti, žele moći odlučivati, žele ponuditi svoj koncept upravljanja državom ili zajednicom da bi bilo bolje, pa se udružuju u političke stranke ili kakve druge oblike te izlaze na izbore da bi legitimno stekli pravo na upravljanje zajednicom.

Drugi članovi tih istih zajednica veoma su zainteresirani za prosperitet zajednice, ali i ne pomišljaju da bi izravno sudjelovali u vlasti, ako se i udružuju ne uključuju se u političke stranke, i ne pomišljaju na natjecanje za osvajanje vlasti, katkad stvaraju svoje udruge, krugove ili djeluju izvan njih, ali ipak promišljaju prilike, mogućnosti i izazove i spremni su pomoći odgovornima da bi se učinilo što je moguće da bi svima bilo bolje. Postoje i treći članovi zajednice koji su jako zainteresirani da njima, a također i svima bude bolje, ali sami i ne promišljaju što bi trebalo činiti niti pomišljaju da bi i oni sami trebali ili mogli pridonijeti boljitku. Takva, premda prilično pojednostavnjena, podjela članova državne ili druge zajednice postoji i u hrvatskoj državi i u suvremenome hrvatskom društvu, no s obzirom na ukupno usmjeravanje i kretanje hrvatskoga društva, s obzirom na neadekvatno rješavanje ili čak nerješavanje najbitnijih hrvatskih poteškoća i nedostataka, nameće se pitanje: Žele li zaista tzv. političke elite u Hrvatskoj sve činiti da bi svim članovima bilo što je moguće bolje, da bi država ili zajednica što više prosperirala?

Činjenica tzv. neprincipijelnih koalicija na različitim razinama te osobito iskustvo u biti gotovo istovjetnog usmjerenja i upravljanja zemljom trećesiječanjske i kasnijih koalicija otkriva da su tzv. političke elite ili stranke izgubile svoj identitet, da među njima više nema ni važnih a kamoli bitnih razlika, da je za hrvatsku državu, naciju i prosječnog građanina, nažalost, jednako loše vodi li je ova ili ona koalicija. Pritom treba pravo mjesto dati trajno prisutnom politikantstvu koje je nužno iz jedinog razloga: što je političkim strankama i njihovim šefovima ipak stalo da oni osvoje vlast, da učvrste svoje pozicije u društvu i nagrade svoje podobne ljude. Veoma je važno i za Hrvatsku upravo izvrsno što u hrvatskom društvu ima sve manje ekstremizma. No sve je to premalo da bi Hrvatska stala na svoje vlastite noge, da bi se razvijala u skladu sa svojim vlastitim komparativnim prednostima, da bi rasla u prosperitetnu zajednicu za sve svoje članove, sposobnu svojim specifičnim doprinosima obogaćivati i ljude drugih naroda i država. Da dosadašnje usmjerenje i upravljanje hrvatskom državom ne postiže za hrvatsku naciju potrebne i poželjne plodove, jasno je ne samo onima koji promišljaju stanje hrvatskoga društva nego i sve širim krugovima građana koji su to već više puta poručili svojom apstinencijom s izbora na različitim razinama, a u novije vrijeme i sve većom zabrinutošću te potrebom i vapljenjem za novim ljudima.

Oni koji promišljaju stanje hrvatskoga društva - vođeni isključivo zauzetošću za zajedničko dobro, za stvarne hrvatske nacionalne interese, za svekoliki boljitak hrvatskog društva i za prosperitet hrvatske države, premda nemaju primjerenog ni dostatnog medijskog prostora - ipak ne šute nego progovaraju i predlažu, ali ih odgovorni ne žele niti čuti. Sama činjenica da je netko na maksimalno legalan i legitiman način došao na vlast ne znači da je samim time stekao i kompetenciju, da najbolje zna kako treba upravljati, kako se suočavati s postojećim nedostacima i izazovima. Tragedija je i za hrvatsko društvo i za ljude koji imaju određene pa i značajne kompetencije na različitim životnim područjima ako oni moraju biti najprije podobni, ako se najprije moraju »prodati« odgovornima da bi ih tek onda oni uzeli ozbiljno. Tragedija je za hrvatsko društvo i sve hrvatske građane ako odgovorni nisu spremni prihvatiti dobronamjerne kritike, dobronamjerna upozorenja i dobre prijedloge, stručna i primjerena rješenja, ako nisu spremni prihvatiti ono što je bolje od njihovog. A u Hrvatskoj se neprestano događa da se neznatnim, epizodnim i sporednim pitanjima pridaje golema pozornost, da o tim u biti nevažnim stvarima raspredaju i političari i dežurni medijski znanstvenici i novinari, a da istodobno - kad je riječ o nekim sudbinskim pitanjima - vlada šutnja, ignorancija, kako odgovornih tako i medija. Posljedica neprihvaćanja stvarnosti i istine, kao i nerješavanja bitnih nedostataka i izazova, bit će dramatična: odgovorni će biti pometeni s povijesne scene, a hrvatska nacija dugo će liječiti rane, ispravljati lutanja, ali će sigurno ne samo preživjeti nego i doživjeti procvat s novim, stvarno odgovornim i stvarnosti i istini otvorenim ljudima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}