Živimo u dobu kad su cinizam i očaj postali sofisticirani izričaj duhovne praznine koju čovjek živi, i ne želi je sebi priznati kao stvarnost vlastita promašaja u gradnji svijeta bez Boga. Mnogi ustrajavaju na konceptu globalne samodostatnosti čovjeka. Bog mu ne treba, Bog mu je suvišna kategorija, apstrakcija koja ga zamara, s kojom ne zna više što bi, osim što nalazi neke zamjenske forme duhovnosti, „tehnike“ i stimulanse za um i tijelo. Kult tijela koji se danas živi nije ni prvi ni posljednji izraz materijalističke kulture u povijesti čovječanstva. Ali nikada nije imao tako moćna sredstva kao što ih ima u suvremenom svijetu, i nikada nije toliko, paradoksalno, u pokušaju da uzvisi ljepotu tijela i spolnosti, unakazivao i tijelo i spolnost. Tijelo je postalo sredstvo praznine, postalo je predmet obožavanja i mučenja, postalo je izražaj podsvjesnog samoprijezira čovjeka koji više ni u što ne vjeruje. Nije li groteskno što današnji čovjek čini od sebe pod plastičnom kirurgijom, nije li znakovito da mnogi koji se žele uljepšati, na koncu se unakaze?

Ovaj uvod o kultu tijela koji je zastranio u globalnu industriju pseudoestetike koja potiče glupo samoobožavanje, dovodi nas do razmatranja jednog velikog otajstva ako u sjeni svijeta zastanemo i pokušamo pogledati što stoji iza obzorja, što nam nudi i otkriva vjerska istina o Marijinu uznesenju na nebo. Na Veliku Gospu neki možda i ne znaju što se točno toga dana slavi, ali barem traže i tragaju za istinom i utjehom koju im može priopćiti Majka. Čovjek nije stvorenje stvoreno za plićinu i uskoću, on je stvoren za širinu i dubinu postojanja. Tako ga ni kult tijela ne može zadovoljiti jer tijelo stari, onemoća, umire i raspada se. Bježati od takve neumitnosti u sfere estetske kirurgije, slično bi bilo kao kad dijete pred nailazećom opasnošću zatvori oči i misli da je sigurno.

Na blagdan Velike Gospe rijeke hrvatskih vjernike slijevaju se u marijanska svetišta. Kad netko izgubi sponu s Bogom, uvijek mu ostaje spona s Majkom, a ona ga Bogu vraća, na jedan svoj poseban, prisan način. Što nam danas govori vjerska istina uznesenja, što nam znači Marijin assumptio? Veliki teolog Karl Rahner kaže da „tome svijetu omraženog, obožavanog i zlopaćenog tijela, Crkva govori svoj članak o Uznesenju svete Djevice, tijelom i dušom na nebo. Crkva ovu istinu o Mariji dovikuje: tijelo se spasava. Tijelo je već spašeno. Početak je već učinjen: u jednoj ženi, u čovjeku našega roda, što je s nama plakao, trpio i s nama umro.“ Uznesenje naglašava dostojanstvo, vrijednost i plemenitost ljudskoga tijela. Rahner bi rekao da Marijino Uznesenje „predstavlja dovršeni lik otkupljenja uopće.“ Isus svoju Majku uznosi k sebi ne dopuštajući da njezino sveto tijelo trune u grobu. Kako odbijajuće istine za debele uši čovjeka okorjelog u ciničkom materijalizmu svijeta!

Mnogi ljudi ne žele vjerovati ni u što plemenitije i uzvišenije jer im se blato u kojemu se valjaju čini beznadno stvarnim, neumoljivim i konačnim. Pretvaraju se u svinje nad koritima. Kako čovjeku koji se tako unizio objasniti da se iznad obora vidi nebo? Jean Galot, poznati mariolog, ističe da Uznesenje ukazuje i na „vrijednost i dostojanstvo ženskog tijela“. „Uznesenje je kršćanski odgovor uzdizanju ženskog tijela u starom i modernom poganstvu. Uznesenje je pobjeda majčinske plemenitosti i djevičanske čistoće te pokazuje da tijelo i duša pripadaju Bogu.“, kaže Galot te naglašava i njegov drugi vidik – kao „najavu konačnog sjaja“, proslave čovjekove duše i tijela. A Fulton Sheen tvrdi da Uznesenje ističe ljubav i život kao dva temeljna stupa na kojima počiva naša vjera. „Uznesenje na jedan nov način pobija ništavilo filozofskih propovjednika smrti. Najveća zadaća današnjih duhovnih vo`a svijeta jest spasiti čovječanstvo od očaja, u koji su ga bacili spol i strah pred smrću.“

Valja naglasiti da istine vjere nisu apstraktni ideali nego izričaji jedne duhovne stvarnosti kojoj kršćanin treba težiti. Ta stvarnost nije izložena na tržnicama svijeta, ona je utisnuta u ljudsko srce i um, ona se čovjeku otkriva samo u istinskom osluškivanju dubljeg i višeg smisla. Nije ni profana, ni stavljena u izloge, ona je tiha, skrivena u dimenzijama koje se ne mogu dohvatiti bez čistoće srca, niti se mogu naći u estetici samouljepšavanja. Ovakvi vidici poruke blagdana Velike Gospe prevažni su za čovjeka koji hita u svetište, da razmisli o tomu, da produbi svoju vjeru i provjeri svoje istinske duhovne ciljeve i životne prioritete. Kršćanin bi trebao biti čovjek koji misli i živi, koji analizira i kritički promatra svijet koji mu nudi svoje „darove“ i darove. Kršćanin je čovjek srca i duha, a nije čovjek adrenalina i nagona. A i za Hrvatsku bi blagdan Uznesenja trebao biti blagdan kad bi trebala zastati i predahnuti, zagledati se u sebe, u svoju stvarnost, u ono čemu stremi i kamo ide.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}